Mišljenja Vrijeme apsurda

Vrijeme apsurda

Tihomir Dujmović

Muk i huk

Ni jednog milimetra se naša ljevica ne miče iz starih rovova! Rovova demagogije, dvoličnosti, naglašenog neprofesionalizma, najnižih aktivističkih strasti i, u konačnici, gole ideologije i starog zahrđalog svjetonazora. Najnovija demonstracija ove slike zove se hajka na hrvatsku predsjednicuKolindu Grabar-Kitarović i njezin put u Ameriku.

To je hajka koja je na rubu medijskog linča i osobito je zanimljivo da, makar i na tom rubu, baš nitko iz vrha HDZ-a nije imao potrebe reći barem: "Sad je bilo dosta!" Ne! Nego ju je još s vrha stepeništa netko iz tog društva još i gurnuo i, gle, tko bi to mogao biti: nitko drugi negoli njezin šef predizborne kampanje! Miro Kovač.

Stipe u Australiji

To je jedini čovjek iz HDZ-a koji naciji objašnjava da njezin put nije bio služben, da je bio problematičan itd. Tako nešto je na ljevici nezamislivo. Pa oni su prigrlili i Stipu Mesića, taj prvi glas hrvatskih domoljubnih pjesama širom Australije, samo kad im je bio na korist! Ali, na drugom polu hrvatskog društva vrijede samo ljudožderski politički nagoni. Dakle, krenimo redom: dvoličnost.

Stipe Mesić je putovao od Azerbajdžana do Sjeverne Koreje a da mediji nikad nisu propitkivali što tamo radi, na temelju kojeg dogovora govori tamo to što govori, koliko nas košta taj njegov politički turizam i sva ona štreberska pitanja koja u tim prigodama prigodničarski treba postaviti.

 Ivo Josipović je svojedobno kao predsjednik države posjetio britansku kraljicu a da o tom posjetu, a poglavito o detaljima razgovora, javnost nije imala pojma. Sve dok dan nakon tog posjeta, u uvodniku jednog dnevnog lista, ne Josipović ili njegov hagiograf Jović, nego britanski ministar vanjskih poslova, nije Hrvatskoj razjasnio da je upravo bio potpisan dogovor o strateškom partnerstvu između Hrvatske i Velike Britanije glede zajedničke politike u regiji.

Strateško partnerstvo s Britanijom? Glede politike u regiji? Zašto s Britanijom, starim beogradskim sponzorom? Zašto samo glede politike u regiji? Nitko ništa nije pitao. Niti od političara, na sramotu HDZ-a, niti od medija, na sramotu profesionalizma u koji se sad zaklinju.

Nije bilo nikakvih, ali baš nikakvih propitkivanja, nitko nije zaustio pitati na temelju kojih dogovora, dopuštenja, verificiranih stajališta ili bilo kakvih dogovora na relaciji Vlada – parlament – predsjednik države, mi sada imamo dokument o strateškom partnerstvu s jednom državom! Nota bene: ni manje ni više negoli strateški sporazum s Britanijom!

Svi ti današnji moralisti, analitičari, vrhunski profesionalci, prva pera hrvatskih medija jednog slova tada nisu spomenuli.
Zoran Milanović. Taj je putovao i po Hrvatskoj a da nije morao objašnjavati zbog čega neobično često zastaje na Krku. Slično je bilo i s njegovim putem po Americi. O smislu i koristima puta na Novi Zeland, da ne govorimo.

O dokonosti pak bivše ministrice vanjskih poslova, koja nije mogla sačekati redovnu liniju za povratak iz Turske, nego je po nju poslan državni zrakoplov, o tom novcu hrvatskih poreznih obveznika nitko od današnjih napadača na Kolindu isto tako jedne riječi tada nije izgovorio.

Dakle, u zadnjih desetak i više godina bilo je more netransparentnih, politički upravo besmislenih putovanja koje su našim političarima platili porezni obveznici a da pritom sedma sila nije podigla ni jednom obrvu na zvono koje je po svim parametrima struke trebalo zvoniti na uzbunu.

Ali, sad, kad je Kolinda Grabar-Kitarović krenula u SAD, nema tko se nije oglasio od onih koji su šutjeli na ovakve teme zadnjih deset godina. Nije li to definicija svekolike dvoličnosti?

S kim je hrvatska predsjednica u Americi razgovarala, možemo samo nagađati. No, što je tamo radila, odnosno s kim se i oko kojih tema sastajala i razgovarala, možemo zaključiti iz njezina dosadašnjeg političkog angažmana. To je jedini orijentir koji imamo.

Nagađajući punu istinu iz dvije pune godine njezina mandata, moguće je složiti prilično vjerodostojne puzzle koje bi sugerirale odgovor na to današnje hrvatsko pitanje svih pitanja. Dakle, Kolinda Grabar-Kitarović je, po svemu sudeći, u Ameriku išla u radni posjet.

To se vidi po tome da je imala desetke sastanaka s tamošnjim političarima. No, kako je upravo u tijeku tranzicija vlasti u Americi, ti sastanci su, dakako, bili primjereni za onu vrstu lobiranja koja još ne može doći na svjetla međunarodne pozornice.

Medijski krampovi

I točno u taj procjep su se zabili krampovi hrvatskih lijevih medija. To nije profesionalnost, jer se neprincipijelnost tih krampova pokazala i kod Josipovića i kod Mesića. To nije pitanje načela vezanih uz novac poreznih obveznika, jer nema dvojbe da osobite koristi nismo imali od brojnih Mesićevih azijskih turneja, najmanje od posjeta Kubi ili Sjevernoj Koreji.

Dakle, ne zanimaju vas načela. Što vas onda zanima? Da vas ne zanima i muči okreće li Kolinda i s novom američkom administracijom Hrvatsku od regije prema Jadran-Baltiku?

Čega se takvi boje: hoćemo li pasti u ruke Rusije ili ćemo ostati dio zapadne alijanse? Da to iz vas ne progovara strah hoćemo li se u vanjskopolitičkim planovima svijeta trajno odijeliti od Srbije pa ste bijesni sličnim bijesom koji hvata njezinu vanjskopolitičku konkurenciju u zemlji zato što naglasak hrvatske vanjske politike s Bruxellesa okreće prema Americi? No, budimo realni, nije li nas povijest već naučila: ovdje nikada nije bilo velikih promjena bez Amerike!

Da je bilo do Europe, odnosno Bruxellesa, mi bismo u ovom ratu iskrvarili do zadnjega. Tek se američkim angažmanom stvorila šansa da se spasimo. Sjetimo se: Amerika, a ne Bruxelles, spasila nas je kad nas je provincijalna Slovenija pritisnula do crte diplomatskog sadizma. Amerika je ta koja će sjesti sutra i s Putinom. Bruxelles će, po običaju, tek primiti na znanje dogovore velikih.

To je istina, to je realnost, to su fakti unutar kojih Kolinda Grabar-Kitarović kao nitko u ovoj zemlji razumije ove relacije i ujedno ima snage, potencijala i iznad svega nacionalne odgovornosti krenuti i djelovati. Razlozi napada na nju pokrivaju paletu ljevičarskih zabluda, strahova i taština.

Hrvatska nije zacementirani dio regije izvan koje za nju nema ničega vrijednog. To je prvi amandman Kolindina vanjskopolitičkog ustava Republike Hrvatske koji je dijametralno suprotan Mesiću, Josipoviću, kompletnoj ljevici i svim njegovim medijskim zagovornicima. Suprotan hrvatskoj vanjskoj politici punih petnaest godina.

Ništa bez SAD-a

I svim intimnim medijskim preferencijama koje su Mesiću i Josipoviću u toj patološkoj regionalnoj politici davali alibi. I sad taj njezin iskorak, taj pomak koji je donijela, tu suradnju Hrvatske na crti Jadran-Baltik, oni koji ne vide dalje od Beograda doslovno preziru!

No, taj pomak, to je sigurnosno pitanje u prvom redu, ali ne treba zaboraviti da za sigurnost i u Europi brine – NATO, odnosno SAD! Europa nema ništa protiv te uspravnice, ona ju je prigrlila, jer je shvatila da je to u konačnici europski interes, ali originalna ideja nije bruxelleska.

Europa je nadalje do te razine fiksirana na jugoistok Europe kao regiju u kojoj valja trajno davati koncesije Srbiji samo da ne ode Rusima, tako da vi jedva da imate s kim u Europi o hrvatskim nacionalnim interesima u tom kontekstu ozbiljno razgovarati.

Možda ne bi imali ni u SAD-u osobitih sugovornika, ali Srbi tako naglašeno igraju s Rusima da zajedničke vojne vježbe drže na samoj granici s Hrvatskom uvježbavajući napadna djelovanja iz Hrvatske! S kim ćete u Bruxellesu o tome razgovarati?

Amerika je nominalno "kriva" za Dayton, ali bez Amerike nema novog Daytona, što se vidi po tome da Bruxelles prešućuje brojne Dodikove svinjarije.

I u tom svjetlu i u tom kontekstu, otići u Ameriku razgovarati službeno i neslužbeno s ljudima koji će sutra, na ovoj povijesnoj razdjelnici punih pet godina voditi najveću svjetsku silu, voditi te razgovore u diskreciji, ali uvijek s hrvatskim nacionalnim interesima u prvom planu, po meni je domoljubni i nacionalno odgovorni posao par excellence!

Jer tu se traži prostor za hrvatske nacionalne interese, tu se pojašnjava srbijanski politički pravac koji je ultimativno proruski, tu se pojašnjava zastrašujući položaj Hrvata u BiH, tog potencijalno jedinog velikog i iskrenog prijatelja Zapada, tu se pojašnjava još čitav niz drugih relacija o kojima nemamo pojma, ali po logici stvari mogu biti na našu korist.

Ja ne tvrdim da je svaki zarez ovih procjena točan, ali sam siguran da je, načelno govoreći, njezin put imao upravo ovaj kontekst. Svi koji su šutjeli o netransparentnim putovanjima Mesića i Josipovića nemaju moralnog prava docirati Kolindi.

Svi oni koji su šutjeli o političkim problematičnostima putovanja Josipovića i Mesića nemaju vjerodostojnost kada sada prigovaraju Kolindi. Stoga se u ovoj epizodi dogodila samo još jedna scena puškaranja lijeve i desne Hrvatske, puškaranja u kojoj je streljivo onih koji su napadali bilo gola demagogija i loše skrivena želja, da hrvatska predsjednica ne zauzda stare planove koje su temeljito trasirali i Mesić i Josipović.

Naslovnica Vrijeme apsurda