Ante Tomić o zaraženom kebabu: Ljudi valjda vole pustolovinu. Ili je to možda način života, kad već slušaju muzičko smeće, glasaju za političko smeće, i hrana koju jedu mora biti smeće

Obično je to obrok u kasni večernji sat. Mala zalogajnica gotovo je do pred zoru puna nogometnih navijača izgladnjelih od bježanja pred policijom i posjetitelja narodnjačkih klubova koji se pijani vraćaju s koncerta Mile Kitića.

Svi u tišini začarano zure u kebab kako se vrti uz usijanu pećicu, požudno gutaju slinu kao da se kakva sisata trbušna plesačica zagrnuta velovima uvija pred njima. Oni što se vraćaju s koncerta, još zaglušeni razglasom u narodnjačkom klubu, naručuju hranu vičući. Pospani su i umorni i postanu nervozni i svadljivi ako se tkogod pokuša progurati preko reda, a uvijek se netko pokuša progurati, ispričavajući se da je auto vani ostavio na četiri žmigavca uz rub kolnika.

Zatekao sam se u cijelome svome životu možda deset puta negdje na kebabu...