Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Ante Tomić: Predsjednica je sebe učinila beznačajnom, više je nalik Marku Grubniću ili Marijani Čvrljak

hrvatska traži predsjednicu

Mogla bi se možda napraviti televizijska emisija, nešto kao Big Brother, s desetak nepoznatih ljudi zatvorenih u jednu kuću, da ih kamera snima dvadeset četiri sata kako se izležavaju na kaučima, svađaju se, ljube, pjevaju pod tušem, masturbiraju, kopaju nos, prde, a da gledatelji zovu i glasaju tko će od njih otići, a tko ostati.

Finale bi se snimalo na Markovu trgu u Zagrebu, kada bi pobjednik showa, zadnji preostali, pred ustavnim sucima položio zakletvu i postao predsjednik Republike Hrvatske.

Pa i talent show mi je izazovna zamisao, da prvog čovjeka države izaberemo između amaterskih mađioničara i opernih pjevačica, break dance plesača, transvestitskih imitatora Josipe Lisac, hodača na žici, gutača mačeva i žonglera motornim pilama.

Izbori bez troška

I u prvom i u drugom slučaju pobjednik bi, kao i sada, bio izabran u poštenoj demokratskoj utakmici natpolovičnim brojem glasova. Emisije bi se, osim toga, mogle snimiti sponzorskim novcima i od milijuna poziva na specijalne nula šest nula telefone.

Predsjednički izbori prošli bi bez ikakvog troška poreznih obveznika, bez glupih slogana, plakata i televizijskih spotova, bez dosadnih debata, laganja i podmetanja, izbornih skupova, izbornih povjerenstava, promatrača, a rezultat, pouzdano, ne bi bio gori od ovoga što sad imamo.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović prošli je tjedan počela nesmiljeno udarajući po Vladi Andreja Plenkovića, ali već do subote ništa joj više nije smetalo.

U subotu se u Vukovaru s premijerom srdačno zagrlila i poljubila, sve je opet bilo krasno, Vlada je uzorno radila svoj posao, a Grabar-Kitarović je odlučila kako ima drugog smrtnog neprijatelja. Vrlo originalnog. Srbiju.

“Puno vode će proteći Dunavom prije nego što Hrvatska i Srbija mogu govoriti da su prijateljske države“, kazala je Grabar-Kitarović žalosnim glasom, detaljnije ne objašnjavajući šta je njoj “puno vode u Dunavu“.

Metafora je zbunjujuća jer kroz dunavsko široko korito teče jako, jako puno vode, u Beču tisuću devetsto, u Budimpešti dvije tisuće tristo pedeset, a u Beogradu cijele četiri tisuće kubičnih metara u sekundi.

Kažete li, na primjer, da će Hrvatska i Srbija biti prijateljske države tek kad Dunavom ispod Kalemegdanske tvrđave proteče dva bilijuna četiristo devetnaest milijardi i šesto milijuna litara vode, to zvuči kao čudovišno mnogo i vode i vremena, potpuno beznadno, kao da ni naši praunuci neće dočekati da Hrvatska i Srbija postanu prijateljske države, ali je zapravo riječ o samo jednome jedinom normalnom radnom tjednu druge najveće europske rijeke.

Idila s Vučićem

A možda je Kolinda Grabar-Kitarović to i željela reći, da će Hrvatska i Srbija u kratkom vremenu, dok si rekao keks, najkasnije do srijede navečer razviti prijateljske odnose?

Tako je nešto uostalom dala naslutiti posljednjih mjeseci, nakon što bi se sastajala sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, radosno cvrkutajući kako je riječ o “pozitivnom“ i “poduzetnom čovjeku“, kako je “napokon dobila sugovornika s kojim može razgovarati“ i kako “postoji dobra volja s obje strane“.

Što je gospođi predsjednici bilo na pameti? I je li uopće važno što ona misli? O bilo čemu? Komično se klateći između suprotstavljenih stavova o Andreju Plenkoviću i Damiru Krstičeviću, tvrdeći o Srbima i Srbiji sad jedno, a sad drugo, svakodnevno skačući sebi u usta, Kolinda Grabar-Kitarović je sebe učinila beznačajnom, rubnom političkom figurom.

Dvije i po godine nakon što je pred Tomislavom Karamarkom, Velimirom Bujancem, Ljubom Ćesićem, Tomislavom Merčepom, Zdravkom Mamićem i drugim uglednim i moćnim Hrvatima svojom čašću prisegnula da će dužnost predsjednice Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana, ona je više nekako estradna pojava.

Čak i manje od toga. Predsjednica je više nalik jednome od onih selebritija poput Marka Grubnića ili Marijane Čvrljak, kojima se u prvom trenutku ne možete sjetiti imena, a koji ni sami ne bi znali reći čime se bave. Kamerama i mikrofonima i dalje vrijedno bilježimo sve što ona govori, iako nam to u stvari ne treba.

Ono što Grabar-Kitarović misli o ekonomiji, međunarodnim odnosima ili masovnom iseljavanju mladih objektivno nam je važno koliko i informacija da Jelena Rozga i Stjepan Hauser više nisu skupa.

Zar za tako nešto zbilja trebamo izbore u cijeloj zemlji, pitati za mišljenje sve punoljetne građane? Mnogo bi zabavnije bilo, a neusporedivo bi se manje potrošilo da napravimo televizijski show “Hrvatska traži predsjednicu“.

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE