Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

'Bi son blizu' ili kako se naši klubovi nadaju uspjesima u Europi, a onda se dogodi uvijek isto...

Piše Ante Tomić

Istinita priča. U malom mjestu na jednom našem otoku živio je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća jedan klesar, ugledan i imućan obrtnik s budalastim sinom koji je obožavao Lepu Brenu. Idiot je u gostionici tako očarano piljio u pjevačicu na televiziji, tako su ga uspalile njezine duge noge i zrele dojke da su ga mangupi uhvatili u đir.

Jedan od njih, objesniji i neodgovorniji od drugih, klesarovog je sina uvjerio da tjelesne draži popularne Brene nisu nedostižne. Naprotiv, sve na ovom svijetu ima svoju cijenu, pa i intimni odnos s velikom zvijezdom narodne muzike. Za tisuću njemačkih maraka, objasnio mu je povjerljivim šapatom, ona se spremno podaje svakome, pa i najbeznačajnijem i najneuglednijem muškarcu.

Rođak važniji od milicije

Već sutradan ujutro mladić je nestao kao da je u zemlju propao, a zajedno s njim tajanstveno je iščezlo i tisuću maraka iz klesarove ušteđevine u ladici pod čarapama. U otočkom se mjestu digla velika graja, dok si trepnuo, svi su živi znali što se dogodilo. Mater je neutješno plakala za sinom, premirala od užasa što se sve njezinoj bebici može dogoditi u velikom nepoznatom svijetu, a otac tek mračno snovao kako će majmunu polomiti obje ruke i noge kad ga uhvati. Nazvali su, razumije se, miliciju, ali onda, kao ni danas, nisu se pouzdavali da će institucije raditi svoj posao.

Mnogo su više vjere polagali u nečijeg rođaka što je u Beogradu vozio taksi i znao, kao što taksisti inače znaju, svakoga živoga, od šefova sala u Moskvi i Metropolu do zadnjeg pijanca i džepara u najubogijoj špelunki u najblatnjavijem periferijskom budžaku nekadašnjeg glavnog grada.

Prošlo je nekoliko dana prije nego je taksist negdje u velegradskom podzemlju našao klesarovog sina. Pohotnik, treba li uopće spominjati, nije ni izdaleka vidio Lepu Brenu. Nekakvi lupeži i varalice gepili su mu veći dio novca prije nego je spašen, stavljen na vlak i sretno vraćen kući. Ćaća ga je propisno isprebijao, a on je sve krotko otrpio glasa ne puštajući. Nakon svega, pričaju, retard je samo dugo, dugo zurio preda se i onda se pljesnuo dlanom po butini i razočarano rekao: 'Bi son blizu.'

Sve otkako sam prije nekog vremena čuo ovu šaljivu zgodu razmišljam kako bi od nje valjalo napraviti knjigu, predstavu ili filmski scenarij, no poslužit će i za ovaj novinski tekst o europskim ambicijama naših nogometnih klubova. Pa zar nije sve ovo neobično slično slučaju kad Hajduk iz Splita, na primjer, ode u Liverpool igrati veliku i važnu međunarodnu utakmicu s Evertonom, ili kad Rijeka igra s grčkim Olimpyakosom, ili Dinamo s albanskim Skenderbeuom.

Naši se momci uspale, igrači jednako kao i navijači i novinari, svi se pjetlići doslovce tresu, testisi im bolno nateknu od uzbuđenja kako će razvaliti Everton, kako će neobranjivim šutevima izbušiti mrežu Olimpyakosa i totalno poniziti Skenderbeu, a onda i sve druge redom. Moj sinko, ostat će do proljeća u Europi i na čarobnom završetku avanture sretno podići u zrak vrijedni trofej.

Ni za 500 godina

Svake godine u ovo doba, koncem kolovoza, naši se nogometni siročići idu tući s neusporedivo većim i moćnijim europskim klubovima jednako kao što je budalasti klesarov sin ukrao ocu tisuću maraka jer ga je netko uvjerio da će se za te pare Lepa Brena rado poigrati s njegovim veseljkom. Naše uzdanice putuju ispunjeni iskrenom vjerom kako će guziti, gore od nestrpljenja da ga metnu i Evertonu i Olimpyakosu, a onda kasnije, zašto ne, i Interu i Barceloni, jer i u Barceloni i Interu su samo ljudi, a lopta je okrugla, da bi naposljetku svi bez razlike, svake sezone iznova, okončali svoju međunarodnu pustolovinu prije nego što je ona pravo i počela.

Zašto su uopće Hajdukovi igrači išli u Liverpool? Išli su u Liverpool da bi se slikali kod spomenika Beatlesima i kupili Toblerone u aerodromskom djutiju. Ali, čak ni to nije najgore od svega. Najgore je da se ni nogometaši ni navijači nikad ne nauče pameti, ni nakon sto poraza oni ne bi shvatili da su beznadni gubitnici, nego uvijek jednako ponavljaju kako im je malo nedostajalo da uspiju, baš kao onaj otočni glupan što je rekao: 'Bi son blizu.'

Momci, saberite se. Nikad, ni da pet stotina godina živite, vi tu stvar ne biste napravili.

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE