Takva se ljaga, mislio sam, mogla samo krvlju sprati. U mojoj mašti Željko Kerum i Andro Krstulović Opara našli su se sa sekundantima u hladno, sivo praskozorje na Marjanu. Krvave oči i duboki modri podočnjaci odavali su kako prethodnu noć uopće nisu spavali.
Skinuli su se u bijele košulje, a sudac im je iz otmjenog kompleta za dvoboje, bogato rezbarene kutije od orahovine postavljene grimiznim baršunom, dao da uzmu svaki svoju srebrom ukrašenu kuburu. Stali su onda leđima uz leđa, otkoračali deset koraka u suprotnim stranama, okrenuli se i naposljetku pucali jedan u drugoga. Istovremeno, na jednoj strani se skljokao Željko Kerum, a na drugoj kriknuo i pao Andro Krstulović Opara.
Zaboravljeni romantičari
"Žele, brajo!" kriknula je ovamo Nevenka Bečić očajno, "Andro moj!...