Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Desničarski se klaunovi od 1990. žeste kako treba istražiti komunističke zločine, a od tada su 20 godina proveli na vlasti: zadnji primjer ove sramotne lijenosti je Bruna Esih

VLAŠKA POSLA

Andrija Hebrang u subotu je naveo komičan razlog zašto će na izborima za zagrebačkoga gradonačelnika glasati za Brunu Esih. Učinit će to, kaže, jer Esih u programu za lokalne izbore zagovara utvrđivanje istine o komunističkim grobovima. "Ja sam običan član HDZ-a i imam pravo na svoje mišljenje kao građanin. Imam pravo reći da je vrijeme nakon 70 godina da doznam gdje su kosti moga oca i gdje su kosti ostalih preko 200 tisuća pobijenih bez suda", izjavio je Hebrang potpuno ozbiljno, bez zajebancije, da mu se ni mišić na licu nije trznuo.

Pedeset istraga

Dakle, to je zbilja šaljivo. Otkad je na demokratskim izborima u proljeće 1990. srušila četrdeset petogodišnju komunističku diktaturu, Hrvatska demokratska zajednica je tri puta bila na vlasti u Hrvatskoj. Prvo cijelo desetljeće do 2000., zatim osam godina između 2004. i 2012. i, naposljetku, od početka 2016. do danas. U zadnjih dvadeset sedam godina vladali su skoro dvadeset, a Andrija Hebrang bio je jedan od uglednijih, big gun, što bi Amerikanci rekli, ministar zdravstva, ministar obrane i zastupnik u nekoliko mandata.

Natjecao se kao kandidat HDZ-a za mjesto predsjednika države. Bio je blizak s Tuđmanom, Sanaderom i Kosor, poznavao policijske zapovjednike, šefove obavještajnih agencija, vrhovne suce, državne odvjetnike, direktore povijesnih instituta i arhiva, cijeli mu je aparat bio u rukama da pokrene ne jednu, već pedeset istraga o komunističkim zločinima, da iz bleiburške ilovače iskopa i zadnji, tri milimetra dugačak stremen srednjeg uha, najmanju ljudsku kost do jednoga nedužno likvidiranog domobrana i ustaše.

Da je ubijenih bio čitav milijun, Hebrang ih je u dvadeset godina mogao sve iskopati iz masovnih grobnica, razvrstati i popisati, a onda, s nadbiskupom, počasnim vodom i limenom glazbom, još jednom pokopati u luksuznim kovčezima od mahagonija.

Bilo je u zadnja dva desetljeća vremena, političke volje i para da Hebrang svakom ustaši i domobranu podigne mramorni spomenik u naravnoj veličini i dosta je zagonetno zašto to nije napravio, već očekuje da učini Bruna Esih kojoj, na mjestu zagrebačke gradonačelnice, ako je nevjerojatnim slučajem izaberu, žrtve poraća baš i neće biti u opisu radnoga mjesta.

Osam malih članaka

Pa kakvi su to zapravo Hebrangovi argumenti? I nije li upravo iscrpljujuće danas, u proljeće 2017. slušati da će netko popisivati ratne zarobljenike ubijene bez suda nakon 1945.? Pa, majku mu staru, šta ste dosad radili? Gdje ste dosad bili? Umjesto da naprave dragocjen historiografski posao, naši najvrsniji povjesničari bježe na lažna bolovanja i beskrajne porodiljne dopuste ili vazdan sjede na marendama, pa uz janjeće tripice i teletinu s bižima samo blebeću o Bleiburgu.

Rečena Bruna Esih dosta je dobar primjer ove lijenosti, ovoga sramotnog javašluka s ustaškim kostima. Premda je na desničarskim portalima ističu kao iznimnu, neumornu, strogu i samoprijegornu istraživačicu partizanskih zločina, nezavisna kandidatkinja za zagrebačku gradonačelnicu o tome je u petnaest godina napisala samo osam malih članaka. Zadržite li se ujutro dulje u zahodu, stigli biste pročitati čitav znanstveni opus Brune Esih.

Desničarski se klaunovi sve od 1990. žeste kako će temeljito istražiti sva ubojstva i kazniti do jednoga komunističkog ubojicu. Prevrnut će nebo i zemlju. Da se koji udbaš u mišju rupu sakrije, oni će, ga, majci, naći i izvesti pred hrvatski sud. Stari udbaši, međutim, jedan po jedan tiho umiru prirodnom smrću, igrajući se s unucima, rješavajući križaljke, kuhajući ajvar i podrezujući voćke.

Nakon dvadeset sedam godina Most se, eto, sjetio da bi trebalo otvoriti arhive tajne policije, da istina o zločinima napokon iziđe na vidjelo, ali stari udbaši na to su se samo slatko nasmijali. E, baš su ih zaskočili.

Prašnjavi dosjei

Tko će, zaboga, čitati nepreglednu arhivsku građu, desetke tisuća kutija prašnjavih dosjea iz doba Jugoslavije? Bruna Esih, možda? Bruni Esih bi, s njezinim radnim navikama, trebalo između sedam i devet milijardi godina da sve pročita.

Ako mene pitate, ja mislim da bi bilo najbolje čitavu Udbinu arhivu istovariti viljuškarom iz šlepera u Metkoviću ispred kuće Nikole Grmoje. Mostov uglednik izgleda kao netko tko ima koncentraciju za čitanje većih količina teksta. Da se uzme time baviti, debeli bi se Grmoja vjerojatno nakon pola sata onesvijestio i zahrkao na kauču otvorenih usta, s jedva otvorenim dosjeom na prsima, sasvim zaboravljajući da je Andriji Hebrangu obećao istražiti tko mu je ubio tatu.

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE