Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Već dvadeset pet godina živimo u dernjavi bivših ratnika kako su nam napravili državu. A da drugi put stvorite neku u kojoj se da živjeti?

Vlaška posla

Podaci ne ostavljaju mjesta nikakvoj dvojbi: nezaposlenost je u Hrvatskoj u padu. Državni zavod za statistiku u utorak je još jednom, po tko zna koji mjesec zaredom, potvrdio da je kriza zapošljavanja daleko iza nas.

Međutim, u Hrvatskoj pada i zaposlenost. Ako biste očekivali da Hrvati iz skupa nezaposlenih jednostavno prelaze u skup zaposlenih, prevarili biste se. U isto vrijeme u nas je manje i zaposlenih i nezaposlenih jer nas je, naprosto, ukupno manje. Nezaposleni Hrvati postaju zaposleni Nijemci, Austrijanci, Šveđani i Britanci.

Mozak na pašu

Zar nije krasno biti predsjednik hrvatske Vlade? Čovjek lijepo može pustiti mozak na pašu i kroz prozor sanjivo gledati kako snijeg pokriva Markov trg. Dok mu Angela Merkel i Theresa May rješavaju problem nezaposlenosti, Andrej Plenković može bezbrižno rješavati križaljke, premetaljke, osmosmjerke, kakuro, sudoku ili one zagonetke gdje valja naći jedva zamjetne razlike između dva naoko jednaka crteža.

Andreju Plenkoviću mogli bi tako pokazati dvije na prvi pogled jednake slike naše hrvatske domovine i upozoriti ga kako je između njih šezdeset tisuća manjih odstupanja, a ako odlikaš ne bi primijetio da je išta drugačije, objasnili bi mu kako se radi o šezdeset tisuća ljudi koji su, većinom iseljavanjem, nestali s tržišta rada u posljednje dvije godine.

Oni su otišli da nam ne kvare prosjek. Otišli su vlakovima i autobusima u nelagodi i krivnji, ne želeći da se u njih upire prstom. I sada ih više nema. Nezaposleni su iščezli iz statistike kao tvrdokorne mrlje nakon pranja superdeterdžentom, a najviše za pet do sedam godina, po mojoj procjeni, više neće biti nijednoga.

Svi će normalni pobjeći odavde, i kad Stevo Culej idući put reče: "Balavac jedan, jesam ja krvave gaće nos'o po Velebitu za tebe?", on će u prostoriji biti sasvim sam.

Za koga je, zaista, Stevo Culej, zvanjem bravar, a zanimanjem narodni zastupnik, kako sam reče, "nos'o krvave gaće po Velebitu"? Šta danas, četvrt vijeka od Culejevog slavnog nosanja, itko od nas, a napose onih šezdeset tisuća Hrvatica i Hrvata koji odnedavno marljivo ribaju podove u frankfurtskim poslovnim zgradama, prevrću pljeskavice na amsterdamskim roštiljima i mijenjaju plahte u londonskim bolnicama, rečenom bravaru i zastupniku uopće duguje?

Bravo za bravara

Stevo Culej nesumnjivo je mnogo pomogao sebi i svojima. Sin mu se, čitao sam, na Fejsu veselo hvali kako mu ćaća super zarađuje. Mjesečna plaća Steve Culeja mnogostruko je veća od plaće ijednog drugog sa završenom srednjom strukovnom školom bravarskog usmjerenja, a tu su i dnevnice i hotelska noćenja i brojne druge povlastice koje zastupnik po zakonu uživa. Koliko god da je on početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća nosao krvave gaće po planini, njemu se to definitivno isplatilo.

No, što bi o Culejevim velebitskim gaćama rekao jedan prosječni, ni po čemu osobiti hrvatski iseljenik, koji u dalekom Kopenhagenu dijeli podstanarski stan s jednim Marokancem i radi dvostruke smjene u pizzeriji na stanici podzemne željeznice? Zamislite da nekoga takvoga u gluhu noćnu uru uhvati nostalgija za domovinom pa otvori koji od hrvatskih sajtova i tamo nađe kako Stevo Culej gnjevno viče da mladi nemaju poštovanja za njegovo ratno stradanje?

"Pa, nabijem te", opsovao bi vjerojatno taj mladi čovjek sam za sebe, tiho da ne probudi cimera, i imao bi svako pravo to reći. Čitavih je dvadeset pet godina u Hrvatskoj prošlo u dernjavi nekadašnjih ratnika, neumjerenog hvalisanja kako su napravili slobodnu i samostalnu hrvatsku državu i hrvatskom narodu donijeli sreću i blagostanje.

Normalna država

U međuvremenu se iz te države odlazi možda i više nego u tisuću godina kako su Hrvati bili tobože neslobodni i nesamostalni. Nezahvalna omladina sreću i blagostanje masovno nalazi preko granice. Crnče diljem zapadne Europe, umjesto da se ovdje skopljenih dlanova njišu na koljenima, sveudilj vičući: "O, hvala ti, Stevo Culeju! Hvala i tebi i svima drugima koji su za nas u Švedskoj i Njemačkoj nosali krvave gaće po Velebitu!"

Drugi put ipak nemojte. Drugi put kad budete pravili državu, pokušajte napraviti neku u kojoj se može živjeti.

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE