Mišljenja Vijesti i konteksti

Vijesti i konteksti

Višnja Starešina

Mostarska romansa

Mostarska romansa trajala je jednu večer, ali je bila poučna. Domaćin Dragan Čović je povodom otvaranja mostarskoga gospodarskog sajma lijepo ugostio u restoranu romantična imena tzv. regionalne lidere: novu regionalnu zvijezdu, izbranog srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića i svoje domaće jarane Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića.

U romansi nije bilo kosovskih lidera. Ne bi ipak domaćin Čović toliko ljutio svoje srpske jarane. Dosta je što su morali gledati na Zapad odmetnutog Filipa Vujanovića, predsjednika Crne Gore, nekadašnjeg srpskog „drugog oka u glavi“.

Podsjetila me ova večernja mostarska romansa na liderske susrete uoči početka rata u BiH 1992., kada su u sarajevskom Konaku i drugdje neki drugi lideri (Izetbegović stariji, Milošević, Tuđman, Karadžić, Boban), na EU poticaj, vodili razgovore kako urediti BiH.

Zaboravite Cutilera

Kao što je poznato nisu se dogovorili iako su imali svu potporu EU-a da se dogovore. Milošević i Karadžić su tada zagovarali tezu svi Srbi u jednoj državi protiveći se neovisnosti BiH, Izetbegović je pod paravanom građanske BiH zagovarao centraliziranu BiH, ne protiveći se njezinu ostanku u sastavu Miloševićeve Jugoslavije, nadajući se da će dugoročno demografija učiniti Muslimane (tada još nisu bili Bošnjaci) vladarima BiH.

Tuđman (a onda dakako i Boban) su inzistirali na pravu Hrvata na samoodređenje, ostane li BiH u krnjoj Jugoslaviji, a postane li država zahtijevali da bude decentralizirana, s pravom naroda na vlastitu lokalnu upravu (Herceg -Bosna). Nije da baš nisu dogovorili ništa.

Na zahtjev EU-a, usuglasili su se oko određenog papira, modela BiH kantonizirane na nacionalnim načelima. Papir je kasnije dobio europski pečat i prozvan Lisabonskim sporazumom ili Cutileirovim planom. Potpisali su ga svi, ali svatko iz svojih motiva. Srbi su pristali jer su ionako vojskom i oružjem JNA držali cijelu BiH pod kontrolom ili na nišanu, a sporazum uvijek mogu prekršiti kao što su to toliko puta činili nekoliko mjeseci ranije osvajajući hrvatske teritorije.

Izetbegović je pristao, vjerujući da će Srbi odbiti i znajući da uvijek može odustati. Tuđman i Boban su radosno pristali jer je rješenje kantonizirane države bilo baš ono što su priželjkivali, štitilo je temeljne interese Hrvata u BiH i osiguravalo dobru poziciju za budući rasplet. Ali samo na papiru.

Plan je dakako propao jer u tom trenutku nije bio politički realan. Srbi su započeli rat za osvajanje BiH i ostvarenje svojeg primarnog političkog projekta – etnički čiste velike Srbije. Izetbegović je povukao potpis s Lisabonskog sporazuma, jer je decentralizirana BiH bila suprotna njegovim dugoročnim ciljevima BiH pod muslimanskom/bošnjačkom dominacijom.

Hrvati još i danas lamentiraju da je Cutilierov plan bio najbolje rješenje za BiH i da se njegovom primjenom mogao izbjeći rat. No rješenje koje nema tko provesti nije rješenje.

Hrvati? Na papiru sjajno...

Stanje u BiH danas podosta podsjeća na stanje iz vremena nastanka Cutilierova plana. Proces državnog ustrojavanja BiH je zreo za prelazak u novu fazu. Novi ratni sukobi, nižeg intenziteta, kao katalizator tih promjena, nisu isključeni.

Europska unija ponovno ulazi u igru s politikom koja je načelno najbolje rješenje: traži promjenu izbornog zakonodavstva, sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH, čime bi se Hrvatima vratila ravnopravnost u izborima i poziva BiH na EU put kojim bi se ona postupno preustrojila u funkcionalnu europsku državu.

Gledajući u papire, Hrvati stoje sjajno. Po EU mjerilima. Hrvatska je danas članica EU-a, europsku poruku danas na mostarsku večeru nosi hrvatski premijer Andrej Plenković, a ne neki portugalski ambasador Cutiliero.

Poruku o proeuropskom putu BiH ponavlja politički vođa tamošnjih Hrvata Dragan Čović. Ali realno, njezina je težina još manja nego što je bila težina Cutilierovih apela za dogovor prije četvrt stoljeća.

Jer, ta poruka ne zanima ni srpske, niti bošnjačke političke predstavnike i zato je njezina provedbena snaga ravna nuli.

Ili, kako je to u pregovaračkoj maniri svoga oca Alije, s političke pozicije Velikog Vezira, nakon mostarske večere formulirao Bakir Izetbegović: „Od bošnjačke strane se očekuje da pomogne Hrvatima da imaju autentične predstavnike u Predsjedništvu BiH i u domovima naroda. Ja sam kazao što je preduslov s moje strane. Ne smije doći do nikakvih novih entiteta, nikakvih priča o podjeli BiH nikakvih novih referenduma“. Tim „preduslovima“ Izetbegovića mlađeg bilo bi racionalno okončati svaku iluziju o dogovornom europskom putu.

Jer dakako, Srbi neće prihvatiti da prestanu pričati o referendumu kako bi Izetbegović zauzvrat „pomogao“ Hrvatima da dobiju jednakopravno pravo glasa.

Stvarnost je sljedeća: europski put BiH možda može još neko vrijeme funkcionirati kao taktička varijanta no sadržajno je pusta tlapnja. Srbi u BiH, niti Srbija ne žele taj put, ne namjeravaju se odreći niti djelića izgrađene državnosti Republike Srpske, već je samo jačati i zato imaju apsolutnu potporu Vladimira Putina, trenutačno najmoćnijeg globalnog igrača na Balkanu pa i u BiH.

Dodatnu opasnost po europski put BiH i po hrvatske interese predstavlja i mogućnost nove vanjskopolitičke egzibicije njemačke kancelarke Angele Merkel: da nakon što je jučer politikom otvorenih vrata ključeve europske sigurnosti poklonila turskom predsjedniku Erdoganu, sutra preko svojeg pulena Vučića i ideje balkanske subeuropske regije niže brzine, političku skrb nad Balkanom preda ruskom predsjedniku Putinu.

I Bošnjaci protiv EU-a

Bošnjaci/Muslimani u BiH predvođeni Izetbegovićem mlađim, također ne žele biti integrirani u EU na europskim načelima, već sukladno politici svojeg pokrovitelja Erdogana nastoje nametnuti svoja načela, igrajući se pritom naizmjence žrtve i ucjenjivača. Subeuropski balkanski region sporije brzine je Izetbegoviću mlađem jednako prihvatljiv kao što je prije četvrt stoljeća asimetrična jugoslavenska federacija bila prihvatljiva njegovu ocu: jer povezuje muslimanske teritorije na Balkanu i otvara prostor za srednjoročno novo jačanje.

U takvom konceptu za Hrvate kao konstitutivni narod u BiH naprosto nema mjesta. Čovićevo zagovaranje europskog puta u takvom političkom kontekstu nema nikakvu težinu. A s obzirom na njegovu dosadašnju politiku upitno je i koja je zapravo njegova iskonska orijentacija: ne „žmiga“ li pomodno na Zapad, dok ustrajno vozi na Istok?

Jedini iskonski hrvatski saveznik u politici europskog puta na mostarskoj je večeri bio crnogorski predsjednik Filip Vujanović, koji baš kao i svaki osviješteni hrvatski političar zna da jedino SAD može povući i Crnu Goru i BiH na europski civilizacijski put, kao što je prethodno povukao Hrvatsku, države srednje i istočne Europe… A da bi to učinio mora imati globalno relevantan razlog.

Spašavanje Hrvata u BiH to izvjesno nije. Putinovo i Erdoganovo preuzimanje američke zone utjecaja nad Balkanom i osobito nad istočnim Jadranom bi mogao biti dovoljan razlog. Zato je posljednji trenutak da i Hrvatska sabere vlastitu snagu i potraži pouzdana i efikasna savezništva za novu rundu balkanskih događanja koja su na vidiku.
Bruxelleski birokrati to ne mogu biti. Europski lideri to nisu. Mostarska večera to potvrđuje.

Naslovnica Vijesti i konteksti