Mišljenja Vijesti i konteksti

Vijesti i konteksti

Višnja Starešina

Džihadistička veza Londona, Haaga i Travnika

vijesti i konteksti

Haag, London, Bruxelles i BiH bili su prošle srijede tako simbolično povezani džihadizmom i posljedicama njegove zapadnjačke banalizacije.

Bruxelles se sjećao prve obljetnice velikoga džihadističkog napada na glavni grad ujedinjene Europe, koji je otkrio ne samo sve sigurnosne slabosti europske prijestolnice već i sve slabosti europske politike guranja glave u pijesak.

'Nerelevantni' pokajnik

Istog dana u Velikoj Britaniji, državi koja je upravo na krilima europske politike otvorenih vrata i nesnalaženja u migrantskoj krizi, referendumski odlučila napustiti EU, džihadistički se napad dogodio doslovce na vratima Parlamenta. Britanac obraćen na islam, pedesetdvogodišnji Khalid Masood, profesor engleskog jezika s poduljim dosjeom lakših kaznenih djela, za svoj je pohod na „nevjernike“ izabrao sintezu dvaju trendovskih oružja džihadista: automobil i nož. Iznajmljenim je terencem počeo gaziti ljude na Westminsterskom mostu, pregazivši ih četrdesetak, dvoje smrtno.

Potom je s dva noža utrčao kroz dvorišna vrata Westminsterske palače, u kojoj je upravo, uz prisutnost premijerke Therese May, zasjedao britanski parlament. Prije nego što je i sam ubijen uspio je zaklati policajca.

Pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju tog se dana vodila žalbena rasprava u predmetu protiv političkog i vojnog vodstva Herceg-Bosne, prvostupanjski osuđenih za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu progona Bošnjaka/Muslimana u BiH. Gotovo istodobno kada je Khalid Massud započeo svoj ubilački pothvat pred Westminsterskom palačom, odvjetnica generala Praljka, Nika Pinter ukazivala je Žalbenom vijeću kako je prvostupanjsko vijeće ozbiljno oštetilo istinu, osuđenike i pravdu kada je odbilo prihvatiti kao dokaze sve izjave svjedoka koje su se odnosile na djelovanje mudžahedina u muslimansko-hrvatskom ratu u BiH, ocjenjujući ih – nerelevantnima.

Među tim „nerelevatnim“ izjavama je i svjedočenje jednog od zapovjednika odreda el Mudžahid Alija Hamada koji je kao svojevrsni svjedok-pokajnik na suđenju zapovjednicima Armije BiH Hadžihasanoviću i Kuburi, podrobno ispričao svoj ratni put u BiH i ciljeve svoje borbe.

Ukratko: podrijetlom je iz Bahraina, prošao je džihadističku obuku u vojnim logorima Osame bin Ladena u Afganistanu, već u ljeto 1992. godine je poslan u BiH u misiju širenja Al-Qa'idine mreže i radikalizacije domaćega muslimanskog stanovništva, kroz vjersku obuku i kroz ratne operacije. Ratovao je u središnjoj Bosni, ponajviše na širem području Travnika, potanko je opisao napade na hrvatska sela u okolici Travnika i Zenice, kako bi ih očistili od Hrvata, osvajanje katoličke crkve i samostana u Gučoj Gori, koju su nakon skrnavljena mudžahedini minirali i namjeravali srušiti. Opisao je uvezanost odreda el Mudžahid u Armiju BiH i veze njihovih zapovjednika s bošnjačkim političkim vodstvom, uključujući i Aliju Izetbegovića.

Hrvati sami sebe očistili

U vrijeme dok je svjedočio izdržavao je kaznu u zeničkom zatvoru. Ali ne za ratne zločine, za koje nikada nije niti optužen, već za sudjelovanje u terorističkom napadu automobilom-bombom u zapadnom Mostaru 1997. godine. U vrijeme počinjenja terorističkog napada u Mostaru već je bio državljanin BiH – naturalizirani Bošnjak, kao i većina njegovih suboraca u el Mudžahidu.

Raspravno sudsko vijeće je sve to ocijenilo nerelevantnim, uključujući i obredna ubojstva, prihvativši potpuno tezu tužitelja da su Hrvati sami sebe etnički čistili. Ili još preciznije, da je hrvatsko vojno i političko vodstvo samo proizvodilo strah kako bi nagnali Hrvate da napuste svoja sela u središnjoj Bosni, dok su mudžahedini, njih oko 4000, bili tek puki marketing.

Pred jednim Khalidom Massudom, u moćnom, mirnom i policijski-obavještajno pokrivenom Londonu, britanska je premijerka iz sigurnosnih razloga hitno evakuirana iz Westminsterske palače na sigurnu poziciju.

Prema zaključcima prvostupanjskog vijeća Haaškog suda, strah Hrvata iz BiH pred nekoliko tisuća takvih boraca pred vlastitim dvorištima, bio je irelevantna izmišljotina. Tu tezu o izmišljenom hrvatskom strahu od islamskih boraca u BiH za haaško tužiteljstvo su pripremili i elaborirali upravo visoki časnici britanske vojske, koji su djelovali u BiH u sklopu misije UNPROFOR-a u središnjoj Bosni, upravo na prostoru na kojem su u to doba osnovani prvi vojni logori za obuku džihada na europskom tlu. Bili su to isti oni časnici koji su se svojim oklopnim vozilima svakodnevno mimoilazili s mudžahedinima u Travniku, Zenici, Bugojnu, u selima gdje su osnivani džihadistički kampovi, koji su s njima organizirali razmjene zarobljenika...

Postoje televizijske snimke na kojima se vidi da je tadašnji zapovjednik britanskog bataljuna general Alaister Duncan osobno rukovodio evakuacijom hrvatskih civila iz Guče Gore, koji su se pred mudžahedinskim napadom sklonili u crkvu, da je čak zbog nadiranja mudžahedina prema crkvi zapovjedio da britanski transporteri zapucaju na njih. U Haagu je svjedočio kako nikad nije vidio mudžahedine, da su glasine o njima bile tek moćno propagandno sredstvo Armije BiH, kojim se ubijao duh protivnika.

U vrijeme svjedočenja u Haagu, u kojima su negirali postojanje i ulogu mudžahedina u ratu u BiH, većina zapovjednika i obavještajnih časnika iz britanskog bataljuna UNPROFOR-a iz BiH, već su bili istaknuti eksperti međunarodne antiterorističke koalicije. Nitko se u Hrvatskoj s institucionalne ili ekspertne razine nije upuštao u analizu i razobličavanje njihovih supstancijalno lažnih svjedočenja na kojima se uvelike temelje i optužnica i prvostupanjska presuda za svehrvatski zločinački pothvat hrvatskom političkom i vojnom vodstvu Herceg-Bosne, baš kao i presuda za progon Dariju Kordiću. A nikoga izvan Hrvatske to se nije osobito ticalo, niti osobito zanimalo.

Kolijevku prepustili Erdoganu

Čak i kada je BiH već bila u zapadnim antiterorističkim agencijama označena kao država visokog sigurnosnog rizika, čak i kada su je britanski mediji počeli nazivati europskom kolijevkom suvremenog džihadizma, nikada nije osviješteno na kome se je najviše trenirao taj džihadizam, da su njegove primarne žrtve bile Hrvati u BiH, s kojima su dijelili teritorij. Naime, linije protiv srpske vojske su tad već bile čvrste i neprobojne, a teritorij već etnički uglavnom očišćen. A i njihovi su osvajački ciljevi bili usmjereni prema Rimu.

Upravo te bezgranične mogućnosti prešućivanja i laži čine mogućim da i Žalbeno vijeće proglasi nerelevantnim dokaze o aktivnostima mudžahedina u muslimansko-hrvatskom ratu i islamističkim elementima tog rata. Bez obzira na to što je pred samo jednim takvim borcem evakuirana Theresa May, što je istog dana turski predsjednik Erdogan zaprijetio građanima Europe da neće sigurno hodati svojim ulicama, što se predsjednik islamske zajednice BiH Husein Kavazović obrušio na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović jer se usudila progovoriti o sve prisutnijoj islamskoj radikalizaciji u BiH.

Ili možda upravo zbog toga. U strahu je, naime, najlakše žrtvovati najslabijeg. Još jednom zažmiriti na zbivanja u BiH, iako je za svoje potrebe već deklariraju kao europsku kolijevku džihadizma. Jednostavno prepustiti kolijevku, ne bi li se malo primirilo Erdogana i dobio predah. Koji je uvijek samo privid predaha.

Naslovnica Vijesti i konteksti

VIŠE IZ RUBRIKE

VIJESTI I KONTEKSTI piše Višnja Starešina

Rusko proljeće