Mišljenja Vijesti i konteksti

Vijesti i konteksti

Višnja Starešina

Srbija i novi sukobi

VIJESTI I KONTEKSTI

Sjećate li se još Slobodana Miloševića i njegovih predstava za zapadne diplomate i domaću publiku? Uvijek se prikazivao kao mirotvorac i šarmer zapadnjačkog tipa - američki bankar, koji ume čak i da peva Sinatrine evergreene vlastoručno se prateći na klaviru. Uvijek je oko sebe imao dovoljan broj bukača i pijuna niže političke klase koji su prenosili istinske poruke njegove politike.

Među istaknutijima su bili četnički vojvoda Vojislav Šešelj, već zaboravljeni prvak antibirokratske revolucije i partijski komesar Zoran Todorović Kundak. Mali Ivica Dačić tek je učio zanat kao glasnogovornik velikog vožda.


Nižerazredni pijuni


Sljedeća Miloševićeva karakteristika koju danas valja imati na umu: svoju apsolutnu moć nad sustavom koristio je kako sebe baš nikada ne bi stavio na funkciju s koje bi imao izravnu odgovornost za posljedice svoje politike, za ratne zločine.

Poigravajući se s različitim državnim formama – Srbija i različiti oblici krnje Jugoslavije – Milošević bi ovlasti nad vojskom i policijom uvijek podario nekome od nižerazrednih pijuna, koji bi preko noći postajali – predsjednici, premijeri… Zato Milošević kao predsjednik Srbije formalno nikada nije imao ništa s ratom i zločinima u Hrvatskoj i BiH. A uoči rata na Kosovu u stolicu predsjednika Srbije posjeo je svog diplomatskog pijuna Milana Milutinovića, dok je sebe izmaknuo na poziciju predsjednika tadašnje SR Jugoslavije.

Isti model upravljanja vrijedi i u današnjoj Srbiji u kojoj Aleksandar Vučić kontrolira procese gotovo u istoj mjeri i na isti način kako je to devedesetih činio Slobodan Milošević. U tom procesu i bivši Miloševićev omladinac, aktualni šef srpske diplomacije Ivica Dačić i prisegnuti Šešeljev vojvoda i aktualni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić političari su nižeg reda. Baš kao nekoć Milošević, i bivši Šešeljev omladinac Aleksandar Vučić danas kao premijer Srbije gradi imidž europejca, eurofila i poliglota, koji se, kao, teškom mukom odupire svojoj četničko-boljševičkoj desnici. I koji dakako šuti na Dačićeve provokacije uperene prema Hrvatskoj posljednjih dana - usporedba kardinala Stepinca s Hitlerom i Pavelićem, kvalificiranje hrvatskog šefa diplomacije Davora Ive Stiera kao ustaše. A istodobno on, koji je posljednjih godina održavao gotovo po jedne izvanredne parlamentarne izbore godišnje kako bi učvrstio vlast, planira svoje izmještanje na funkciju predsjednika Srbije, koja je trenutačno s vrlo skučenim ovlastima.

Kako Srbija, nakon četvrt stoljeća, ulazi u novi krug dijeljenja karata na Balkanu s gotovo istim modelom upravljanja i ponešto modificiranim političkim (velikosrpskim) ciljevima, u ovom je slučaju bespredmetno propitivati misli li Vučić ono što Dačić govori i hoće li se Vučić dogovoriti s Nikolićem. Jedina relevantna pitanja u ovom slučaju su: zašto Srbija nastoji potaknuti verbalni rat s Hrvatskom? I zašto se Aleksandar Vučić želi premjestiti s moćne funkcije predsjednika Vlade na nemoćnu funkciju predsjednika države?


Izgubljeni Jadran


Razloge priprosto-boljševičkih verbalnih napada šefa diplomacije (!!!) Dačića na Hrvatsku preko napada na kardinala Stepinca valja potražiti u prvim najavama Trumpove vanjske politike prema jugoistoku Europe i proaktivnosti hrvatske vanjske politike te njezinu približavanju novoj američkoj administraciji. Srpska (prilično naivna) očekivanja kako će novi američki predsjednik iz ljubavi prema Rusiji pokloniti Crnu Goru natrag Rusiji i Srbiji i tako ih vratiti na već izgubljeni Jadran, nisu se ostvarila. Naprotiv, nova administracija požurila je proces ratifikacije crnogorskog pristupnog ugovora NATO-u.

U istom smjeru integracije istočnog Jadrana u NATO ide i hrvatska vanjska politika. Jedan od pokazatelja tog smjera jest i inicijativa trilaterale Hrvatska - Crna Gora - Albanija, koja je svoj prvi ministarski sastanak imala u Splitu, uoči velike münchenske sigurnosne konferencije koja se održava ovih dana uz sudjelovanje američkog potpredsjednika Mikea Pencea i s koje se očekuju poruke o novoj američkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici prema Europi, pa i prema jugoistočnoj Europi.

Hrvatska je na münchensku konferenciju došla s politikom jasne svrstanosti uz zapadne NATO saveznike i partnerskom ponudom prema SAD-u i njegovu većem angažmanu u jugoistočnoj Europi. Nakon vanjskopolitičke trilaterale u Splitu, uoči te konferencije, ministar obrane Damir Krstičević je zajedno s albanskom ministricom obrane Mimi Kodheli uputio glavnom tajniku NATO-a Jensu Stoltenbergu hrvatsko-albansko pismo zabrinutosti zbog sigurnosnog stanja na Kosovu.

Hrvatsku zabrinutost i smjer nove vanjske politike je sa skupa o sigurnosti Balkana, kao svojevrsne predigre münchenske sigurnosne konferencije, objavila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, najavivši novu hrvatsku politiku prema Rusiji (Rusija nije neprijatelj), ali i jasno hrvatsko svrstavanje kada je riječ o sigurnosnoj politici prema jugoistočnom susjedstvu.

Predsjednica je prozvala „neke zemlje“, a „posebno Rusiju“, da su prijetnja integraciji država jugoistočne Europe u EU i NATO, prozvala je EU da je „ostao slijep“ na pokušaj likvidacije crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića i stvaranja kaosa u državi uoči prošlih parlamentarnih izbora.


Boljševički udar


Da podsjetim, atentat je u posljednji trenutak spriječen, izvedba je bila povjerena srpskim paravojno-parapolicijskim snagama, a iz organizacije se mogao iščitati srpsko-ruski rukopis s ciljem stvaranja kaosa u Crnoj Gori kako bi se spriječio njezin ulazak u NATO.

Predsjednica je naglasila da su u našem jugoistočnom susjedstvu ojačale nacionalističke i ekspanzionističke vizije, da je ojačao radikalni islamizam i uključenost trećih država, posebno Rusije.

Verbalni napadi iz Srbije, uz poznate optužbe za fašizam, mogu se razumjeti kao srpski odgovor na hrvatsku politiku jasnog proameričkog svrstavanja kada je u pitanju sigurnost jugoistočne Europe. A prema prvim najavama s druge strane oceana, ta bi se politika mogla označiti kao učvršćivanje vlastitog prostora, bez suvišnoga gubljenja energije na osvajanje neosvojivog. Ili prevedeno na naše susjedstvo – omogućiti da u NATO uđu oni koji to žele, ponajprije Crna Gora, a možda jednog dana i Kosovo, a ne gubiti energiju na pridobivanje onih koji to nikad neće htjeti, poput Srbije.

U tom kontekstu valja promatrati i nedavni neobični istup ruskog veleposlanika u Hrvatskoj Anvara Azimova, koji je u prilično boljševičkom duhu, ucjenjujući Hrvatsku preko Agrokora, nastojao podsjetiti da i Rusija u Hrvatskoj ima svoje dionice.


Traži se premijer


A zašto se u takvoj situaciji - kada rastu srpskom politikom poticane napetosti i u Crnoj Gori i na Kosovu i u BiH i kada se novi konflikt na Balkanu smatra ne samo izvjesnim, već i vjerojatnim - svemoćni Aleksandar Vučić nastoji izmjestiti na formalno nemoćnu funkciju predsjednika Srbije? Da bi s formalno nemoćne pozicije mijenjao Ustav kako bi se ponovno učinio svemoćnim? Ne vjerujem.

Vjerojatnijim mi se čini da se Vučić, baš kao i nekoć Milošević, nastoji formalno udaljiti od odgovornosti za nove konflikte u Crnoj Gori, na Kosovu, a možda i u BiH koji će se voditi na razini srpskih paravojnih i parapolicijskih jedinica i družbi. Ako netko zna hoće li biti sukoba na Balkanu i kakav će taj sukob biti - Vučić to zna. Zato Srbija treba novog pijuna za premijera.

Naslovnica Vijesti i konteksti