Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Spasimo braću u Švedskoj!

ŠPURTILON I OSTIMA

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je na petodnevnoj turneji po Švedskoj. Odmah na početku svog boravka u ovoj sjevernoeuropskoj zemlji tamošnjim je Hrvatima dala do znanja kako su jako potrebni domovini koja stari i umire, za razliku od razmažene i besperspektivne hrvatske mladeži koja je ovdje rođena, a bezglavo i krajnje neodgovorno bježi u svijet.

Pozvala je predsjednica tamošnje Hrvate svih imovnih stanja, stoga, da se hitno vrate, a Vlada će im zauzvrat pomoći u integraciji i onoj vrsti ispunjenja koju sad imaju u Švedskoj.

Ponuda je više nego velikodušna, uzme li se u obzir da švedski Hrvati, primjerice, niti jednom poreznom kunom nisu pomogli financirati ni hrvatske predsjedničke izbore, a ni Kolindin trenutni turistički boravak u zemlji Karla Gustava 16. U godišnjemu proračunu Pantovčaka teškom 250 milijuna kuna ni u lipama se baš ne da izmjeriti porezni doprinos hrvatske dijaspore, pa ni one najdomoljubnije.

Zlikovci se ne daju

No, svi jako dobro znamo da bez obzira na te folklorne momente ne postoji dovoljno visoka cijena koja bi nas spriječila u pokušaju da naše sunarodnjake u svijetu – krv naše krvi - pokušamo spasiti od života u pogibeljnom socijaldemokratskom eksperimentu, zadnjem živom gulagu europskoga sjevera. Berlinski zid je pao evo će uskoro punih 30 godina, i sibirske su tajge već posve zaboravile epohu crvenoga terora, a u Švedskoj se zlikovci još uvijek nekako drže.

Tamošnjim Hrvatima, k tome, već desetljećima najperfidnijim mogućim metodama – a ponajviše tzv. visokim životnim standardom - podrivaju nacionalnu svijest, nameću punu zaposlenost, uvode socijalne povlastice, te ih nasilno guraju u besplatno obrazovanje, ateizam i dobre plaće. Što kaže Ilija Čvorović: „One iz moga vremena mogao si prepoznati sa pet kilometara. To im je bila taktika, da ih se plašiš: čim ga vidiš - znaš ko je. A ovi sad opet idu u drugu krajnost: čim ga vidiš - ne znaš ko je". Banda se naučila kamuflirati.

Spas naše subraće u Švedskoj, međutim, nije jednostavna operacija. Ako ih nakon dugih godina, a ponegdje i generacija stasalih u socijaldemokratskim kazamatima, naglo dovedemo na svjetlo i prostore pune nacionalne slobode, mnogi bi, božemiprosti, mogli i oslijepiti. Zato bi im po povratku vjekovnim ognjištima Vlada, primjerice, već na granici trebala poklanjati sunčane naočale i prirediti zakuske s bogatim švedskim stolovima, da se osjećaju kao kod kuće.

Efikasna uprava

Umjesto ciklusa hrvatskog (odnosno Hribarevog) filma, u udarnim terminima na javnoj televiziji valjalo bi emitirati Bergmanov ciklus ili klasike poput „Šveđanki u internatu“ i „Šveđanki na benzinskoj pumpi“. Ne bi bilo loše ni „Agrokor“ preimenovati u „Ikeu“, a Ivici Todoriću sugerirati da se ugleda na njezina vlasnika Ingvara Kamprada koji na tržnici kupuje poslije podne, kad je jeftinije.

Trebat će na brzinu iskorijeniti i korupciju, te jedan čas osigurati efikasniju državnu upravu, jeftiniji teritorijalni ustroj i razmahati gospodarstvo. Bit će, čini mi se, nedovoljno da predsjednica iz Švedske s Hrvatima uveze tek tamošnji socijalistički model obveznog služenja vojnog roka: našijenci iz Götteborga i Malmöa mogli bi se nakon povratka jedinoj nam i vječnoj brzo razočarati.

Znam, prosječan domovinski cinik će odmah reći kako je puno lakše pomagati onima koji nikakvu pomoć ne trebaju, nego onima koji te plaćaju i za koje si po Ustavu i vlastitom političkom mandatu primarno odgovoran. I u zemlji i u inozemstvu je, čini se, puno lakše i svrsishodnije pomagati bogatima i zahvalnima nego besposlenoj sirotinji koja je uvijek nezadovoljna i nezahvalna.

No, matematička je činjenica da je svaki povratak bogatog i zbrinutog Hrvata iz svijeta u zemlju dobra vijest, preporučljiva za sve naslovnice novina i udarne termine tv-dnevnika, dok je masovno iseljavanje mladih Hrvata u svijet po Vladu još bolje - jer rapidno smanjuje broj nezaposlenih na burzama rada - ali samo dotle dok se o tome javno šuti.

Generatori apatije

Zbog učestalih kršenja zavjeta hrvatske šutnje resorni se ministar rada i mirovinskog sustava Tomislav Ćorić odlučio žustro obračunati s glavnim uzrokom svih domovinskih nevolja: neposlušnim medijima. HDZ-ov ministar smatra da su upravo novinari koji objavljuju priče o iseljavanju mladih Hrvata u svijet glavni nacionalni zločinci i generatori apatije koji ničim ne pomažu našemu društvu da bude bolje.

Vjerojatno je ambiciozni ministar nehotice pomiješao dobrobit hrvatskog društva i rejting vlastite stranke uoči lokalnih izbora, ali mu svejedno valja upamtiti krajnje nedomoljubni pokušaj da nestanak više od 250 tisuća mladih Hrvata iz zemlje u zadnje dvije godine uz pomoć jeftinog cenzorskog trika pokuša učiniti nevidljivim.

Takvo što nije pošlo za rukom niti komunistima 1945., a i prilično karikaturalnom prokazuje intenciju hrvatske predsjednice da iz Švedske u domovinu vrati samo pomno birane Hrvate. Ispada da je ova zemlja i na ovome planu tragična žrtva trgovačkoga političkog lobija: rado uvozimo isluženo, kruto i staro, a u svijet šuteći tjeramo zdravo, školovano i mlado meso.

Naslovnica Špurtilom i ostima