Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Most. Al' stvarno...

Hrvati još uvijek poslušno glasaju i požudno gutaju: 'Sad ću da te gradim. Gradit ću te izistinski, bez fuliranja. Gradit ću te dvije godine u cugu. Ovo je dosad bila predigra, a sad ću da te gradim u cugu sve do kraja…'

Znate ono kad Bata Živojinović u legendarnom filmskom monologu obećava Štefici Cvek: "Sad ću da te karam. Karat ću te izistinski, bez fuliranja. Karat ću te dva sata u cugu. Karat ću te cijelu noć! Karat ću te dok ti se ne vrati tetka iz Bosanske Krupe! Ovo je bila predigra, a sad ću da te karam u cugu sve do jutra..."

Tu slavnu rečenicu, to epohalno, a nikad realizirano obećanje, Bata Živojinović u ovome filmu - zapamtite broj - izgovara točno sedam puta.

Ove godine navršava se jubilarni izborni ciklus u Hrvata u kojemu stožerna stranka također po sedmi, no vjerojatno ne i zadnji put izgovara jednako slavnu rečenicu. Lokalni izbori su opet sve bliži, za nešto se mora agitirati, a borba za interese građana fingirati iako zahvaljujući dugogodišnjem radu stranačkih sirotanovića nije ostalo baš previše tema i motiva.

No, tu je uvijek jednako spasonosno i posve neiscrpno vrelo izbornoga nadahnuća: pelješki most. More možda jednom i presuši, ali priča o ovome herojskome djelu naših najvećih neimara nikad neće. Ništa poput bajki o nacionalnome suverenitetu ili strahotnome teritorijalnome diskontinuitetu ne donosi zaradu odabranima: bilo da je riječ o naoružavanju nacije, kupnji Ine ili gradnji virtualnih mostova.

Probudila se Trnoružica

Kao da su Hrvati Trnoružica probuđena iz tisućugodišnjeg sna; kao da su kolektivno prespavali i Sanadera kao glavnoga redatelja, i Jadranku Kosor, i Tomislava Karamarka i svih dosadašnjih šest lutkarskih predstava kojima su se odabranima punili džepovi, a njima bacao pijesak u oči; kao da dosad nije sarčeno gotovo stotinu milijuna proračunskih kuna na projektanate, građevinske lobije i prateće im lešinare, a da ni traga toga javnoga novca u betonu nema vidjeti; kao da su Hlebine dalmatinsko selo, a generalići bodulska raca; kao da barokni zlaćani anđeli koje je Branka Šeparović postavila na krakove nesuđene ćuprije nisu davno potamnjeli; kao da Božidar Kalmeta nema nikakve veze s ovom pričom i kao da Zoran Milanović s istom temom nije isprazno opsjenario četiri godine svojega mandata - i Plenkovićeva Vlada je u četvrtak na svojoj sjednici obznanila naciji da konačno može odahnuti, jer je i ona - ali, ovaj put zbilja i bez ikakve fige u džepu - čvrsto, svečano, majke mi i bez zajebancije, odlučila sagraditi pelješki most.

Ni isprike zbog dosadašnjih šupljih obećanja i stranačkih laži, ni uzgrednoga pardoniranja zbog dugogodišnjega kašnjenja. Tek još jedno mahanje projektom od 420 milijuna eura za koji navodno očekujemo da ga financira EU i koji tobože znači spas u zadnji čas za hrvatski jug.

Da je Bata Živojinović još živ, nekako slutim da bi nakon svega teška srca priznao: ovi iz HDZ-a su fakat puno bolji verbalni jebači od mene. Štefica Cvek se izostankom kvalitetne akcije teško razočarala, a Hrvati još uvijek poslušno glasaju i požudno gutaju: "Sad ću da te gradim. Gradit ću te izistinski, bez fuliranja. Gradit ću te dvije godine u cugu. Ovo je dosad bila predigra, a sad ću da te gradim u cugu sve do kraja…"

Ima to u arhivi

Ne treba, ipak, pretjerano dramatizirati: ima i gorih i puno malignijih vlasti od onih koje su u stanju izaći na 5-6 izbora na nikad ispunjenom, a možda i neispunjivu obećanju. Staljin je mase u pokornosti držao pomoću gulaga, kolhoza i kolektivizacije. Hitler je izmaštao Židove kao dežurne krivce za sve arijevske probleme.

U HDZ-u barem previše ne eksperimentiraju: jednako rutinski kao što vatrogasci na dojavu požara oblače opremu, stavljaju kacige i razmotavaju cijevi; kao što kosci uoči žetve bruse srpove i sječiva, a lovci uoči lova podmazuju oružje i spremaju municiju; kao što aktivisti Greenpeacea na dojavu tankera automatski sjedaju u gumenjake, a HGSS na dojavu o zalutalom Čehu na Biokovu uskače u svoje terence, u našoj najdomoljubnijoj političkoj organizaciji uoči svakih izbora simultano otresaju prašinu s fascikle na kojoj piše „pelješki most“ i pripremaju trakice i škarice za još jedno svečano otvorenje radova.

Da nismo već pomalo predvidljivi? Možda nas jednog dana ipak provale? - zabrinuto će politički tajnik potpredsjedniku stranke između dva zalogaja tripica na marendi. Tko, hrvatski birači? - otpovrnut će ovaj samouvjereno. Većina su vjernici, i duboko vjeruju u bolju budućnost. A da išta vrijede, ne bi ni birali, nego bi investirali.

E moj Grk, ni za di si nisi

Tajna ovoga mosta ionako od prvoga dana ne leži u nikakvoj ljutoj potrebi za njim, nego u čuvenoj anegdoti u kojoj je jedan turbouspješni HDZ-ov političar očitao bukvicu svojemu grčkom kolegi. „Kostas, vidim da dobro živiš: em vila, em bazen, em vikendica... Reci mi“, kaže njemu naš sokol, „kako si uspio na brzinu sve ovo steći?”

Kostas otpije gutljaj metakse, pa objasni: “Vidiš, Ivo, onaj most tamo prema Eubeji? Po projektu je širok 60 metara, ali mi smo ga napravili malo užim, 55, i od te ti je razlike sve ovo kod mene poteklo.”

Dođe Grk u uzvratni posjet u Hrvatsku, a Ivo se kupa u triput većem luksuzu od njega. „Kako si sve ovo zaradio u samo godinu-dvije dana?” - zapanjeno će Kostas. “E, moj rode“, iskreno će mu domaćin dok sjede na terasi vikendice u Komarni, “vidiš li ti onaj naš most, pelješki se zove?” “Ne vidim“, kaže Kostas, shvaćajući vlastiti diletantizam.

Ova priča nas uči kako progres nije uvijek vidljiv prostim okom, baš kao ni proračunske rupe. Ako nema mosta, to ujedno ne znači da negdje nema i dobre zarade. A nauče li se iskreno radovati tuđoj sreći i susjedovom mercedesu pored svojih gladnih usta i besposlene djece, većini Hrvata možda nekad i svane bolje jutro u voljenoj im zemlji.

Naslovnica Špurtilom i ostima