Izij tuđu kokošicu, svoju veži za nožicu – uči nas drevna hrvatska pučka mudrost. No, iako se formula opstanka na ovim prostorima oduvijek zasnivala na tome praktičnome geslu, nekima je još uvijek nejasno, pa i krajnje problematično, što najbolji među nama savjesno i promišljeno štede svoj materijalni, genetski ili biološki potencijal.
Neshvatljivo im je, primjerice, da se netko tko uopće nije služio vojsku i sudjelovao u našem svetom obrambenom ratu - i tko puzanjem u prašini ili rasklapanjem puške ni u ludilu ne kani duhovno uzdizati svoje potomke - usuđuje za vojevanje i ratnički dril pripremati tuđu djecu. Kao da „naš rat, a tuđa djeca“ ovdje nije bio dobitni politički koncept i prije dvadesetak godina? Kao da anemija nije put, umjesto prepreka, za postajanje punokrvnim...