Mišljenja Parangall

Parangall

Zlatko Gall

BOB DYLAN Triplicate

Izvođač: BOB DYLAN
Album: Triplicate (Sony - Menart)
Ocjena: **** ½

Bob Dylan u friškom studijskom “triplikatu” ne donosi nikakvo iznenađenje. Što je dobra vijest. Njegovo povijesno špartanje prostranstvima “velike američke pjesmarice” tako se već trećim - zapravo četvrtim ako mu pribrojimo onaj čudan “Christmas Album” covera iz 2009. - i to trostrukim albumom pokazuje kao uspjela misija izvođača i nadahnutog interpretatora općih mjesta iz američke kajdanke “Sinatrine ere”.

Baš kao i na albumima “Shadows in the Night” i “Fallen Angels”, Dylan je ponudio svoja čitanja i osebujne izvedbe standarda glasom koji više nalikuje na samrtnički hropac čovjeka s akutnim laringitisom negoli na pjevanje družine iz Rat Packa. Dakako, uz aranžmane uigranog comba (peteročlane družine u kojoj su ključne face opet Donnie Herron i Tony Garnier) s kojim vozi i turneje. Tek ponegdje podržani puhačima (kao u vedroj “Braggin’”), oni su - koncentriravši se na samu bit skladbe - u startu već otfikarili raskošne aranžmane, jecajuće “štrajhove”, dramu, hipertorofirane emocije... iz Sinatrine ere.

Nimalo ne sumnjam da će biti onih koji će Dylanu nabiti na nos da je izgubio autorsko nadahnuće ili da je - kao čangrizavi glazbenik u “zlatnim godinama” - odlučio iskasapiti skladbe odavno tetovirane u kolektivnu memoriju ne samo američke, nego i globalne pop publike. No, unatoč tome, nije li Dylan i kao autor sve to radio i ranije, naslanjajući se, a usput i rušeći ih, na najrazličitije glazbene formate, žanrove, kanone... Pa bili oni folk-trubadurski opus Woodyja ili Petera Seegera, prašnjavi blues Delte, country, prpošni rock i beatlesovske harme ili jazzy predlošci.

No, je li imao pravo na nova i neobična čitanja izvanvremenih pop standarda? Sam Dylan je u jednom intervjuu koji je pratio objavljivanje skrenuo pažnju na jedan zanimljiv detalj: nitko od autora probranih standarda nije sam - kao singer-songwriter - snimio svoje skladbe. Dakle, oni su od samog početka bili “osuđeni” na “tuđa” čitanja.  Posebno Sinatrina jer je samo jedna skladba zastupljena na trodijelnom albumu ostala nepokrivena njegovim vokalom.

U tom je kontekstu zgodno možda podsjetiti - što nisu propustili učiniti verziraniji američki kritičari - na jednu davnašnju Dylanovu opasku, odnosno tvrdnju da je baš on, kao singer-songwriter, upokojio produkciju Tin Pan Alleya koja je desetljećima vladala američkom popularnom glazbom.

Dakle, podjelu na (istinski velike) skladatelje i tekstopisce te velike interpretatore poput Sinatre. Bila je to vraški točna dijagnoza. Jer s Dylanom počinje era ne samo pojedinaca kantautora i trubadura iliti singer-songwritera, nego i “kolektivnog” autorstva bandova - dvojci Lennon-McCartney i Jagger-Richards su im najbolji primjer - koji polako no sigurno preuzimaju i lavovski dio ukupne produkcije i vrhove rang-lista. Dylan sad, eto već trećim projektom, vraća “dug” ili lopticu natrag na teren Tin Pan Alleya kao da želi svojim osebujnim i za mnoge neočekivanim nizom albuma odati počast svojim prethodnicima - i autorima i samome Sinatri. I skladbama snimljenim ponajviše s početka šezdesetih.

Jer, uzgred, lijepi dio skladbi dolazi s njegova tadašnjeg albuma “Point of No Return” iz 1962.
Dylanov izbor je veoma precizan i očito plod podjednako sjajnog poznavanja vremena i glazbenog materijala kojim se pozabavio i njegova dubljeg smisla. Kojeg je doslovno posvojio u mnogim brojevima poput “September Of My Years” ili “The Best Is Yet To Come”, u kojima je nemoguće ne oćutiti i autobiografsku notu.

Koja prevladava u većini balada s Dylanom croonerom koji roni duboko u emocionalne dubine svake odabrane teme. Čak i kad su tako dobro znane javne glazbene površine poput “Stormy Weather”, “Stardust”, “Sentimental Journey”, fascinantne “As Time Goes By” koju u onozemaljski prostor vodi pedal-steel gitara, “Day In, Day Out”, “The Best Is Yet To Come”, “These Foolish Things”...

Uzgred rečeno, ma koliko da je posezanje za pjesmama koje je proslavio Sinatra (a i one njega) u početku bilo neočekivano, evo jedne usputne opaske: Dylan se - također na svoj način - već i ranije znao očešati o predrockerske uzore. Recimo na za mnoge i danas kontroverznom albumu iz 1970. “Self Portraitu” snimivši cover skladbe “I’ll Forgot More That You’ll Ever Know” inače znane po verziji Davis Sisters iz 1957., ali i svoje verzije standarda poput “Blue Moon” ili Becaudove “Let It Be Me”...

Natruhe “Braggin’” mogli ste pak naći na albumu “New Morning”, baš kao i jazzy ozračja “Day In, Day Out” i “I Gues I Have To Change My Plan” (nimalo slučajno riječ je o tri uvodna broja sa svakog od CD-ova u kojima su combu pridruženi puhači), bluesy ugođaj “Stardusta”, “Stormy Weather” ili “Tradewinds” u sfumatoznim jazzy ili countryjem obojenim skladbama poput “If Dogs Run Free”, “Winterlude”, “Tonight I’ll Be Staying Here With You”... Bilo kako bilo, Dylanov “Sinatrin ciklus” dobio je veličanstvenu završnicu.

Naslovnica Parangall