Mišljenja Parangall

Parangall

Zlatko Gall

Remek-djela rocka stara pola stoljeća

Baš ništa ne može bez njih - Rolling Stonesa. Jer pedeset godina prije trijumfa s čudesnim blues albumom na svjetskim rang-listama Stonesi su objavili “Between the Buttons”. Album izvorno objavljen 20. siječnja 1967. (koji je prvo pravo reizdanje dobio 2002. povodom 35. “rođendana” kad su se izvornom izdanju britanskog albuma dodale pjesme s hit singla “Ruby Tuesday” i “Let Spend The Night Together”) sjajno je ostario.

Naime, “Between The Buttons” je nepodložan koroziji i promjeni ukusa publike kao sjajan album tranzicije prema mračnijoj strani te značajan zbog ulaska Stonesa u psihodeliju i napuštanje blueserskih ili R&B voda kojima se - gle simbolike i pravog zatvaranja kruga - band lani vratio albumom blues standarda. Osim dvaju izvanvremenih singlova, tu je još naramak fascinantnih tema poput balade “She Smiled Sweetly” i - meni tako omiljene “All Sold Out” u kojoj Stonesi djeluju kao Kinksi na amfetaminima ili proto-punk garažni band.

Na samom početku veljače 1967. objavljen je i ništa manje značajan album The Byrdsa “Younger Than Yesterday”. Mada je band bio u svojevrsnu rasulu nakon odlaska skladatelja i pjevača Genea Clarka, ali i zbog otvorenih sukoba između Rogera McGuinna i Davida Crosbyja, album je do danas ostao čudesno svjež i zanimljiv.

Dijelom i zahvaljujući nadahnutoj kombinaciji “svemirskih” psihodeličnih vibracija (gitarskog twanga), ranog country-rocka i folkom ozračenih utjecaja. Čak da je dao samo himničku “So You Want to Be a Rock ‘N’ Roll Star”, Crosbyjevu čudesnu baladu “Everybody’s Been Burned”, “My Back Pages” s patentiranim jangle gitarama ili sjajnu psihodeličnu folk temu “Renaissance Fair” u kojoj se zrcali duh vremena i “flower-powera”, album “Younger Than Yesterday” bio bi zapamćen kao jedno od najzanimljivijih izdanja sezone. A “sezona” je početkom te 1967. bila fascinantna...

Danas gotovo zaboravljeni Donovan je recimo objavio album “Mellow Yellow”, čija je naslovna tema došla do 2. mjesta američke rang-liste. Introspektivan i prigušen album bio je tipičan “hipijevski” zgoditak britanskog suvremenog folka s nemalim uplivom jazzy aranžmana i snolikom atmosferom.

Pioniri psihodelije San Francisca

Ako je hipijevski jazzy folk bio obilježje Donovana, “rokerska” psihodelija je do srži ozračila drugi album Jefferson Airplanea “Surrealistic Pilow”. Naime, na djelu je - kao i kod Love, Mamas & Papas, Byrdsa, Dylana... - bila bezgrješna fuzija folk rocka i psihodelije ukuhane u kultnoj (kasnije i debelo mistificiranoj) kolijevci supkulture - četvrti Haight-Ashbury. Album izvorno objavljen 1. veljače 1967. bio je prvi s novom pjevačicom Grace Slick, čiji je karakterističan vokal ostao zaštitni znak svih kasnijih inkarnacija banda.

Tipičan album psihodeličnog acid-rocka Zapadne obale demonstrirao je iznimnu kemiju banda i savršeno spajanje “režeće” gitare Jorme Kaukonena, funkoidan bas Jacka Casadyja te vokala i autorskog rukopisa Paula Kantnera i Martina Balina u čudesnu cjelinu. Ključni trenuci albuma, ali i zaštitni znak Jeffersona, bile su tema - i hit singlovi - “Somebody To Love” i “White Rabbit”, no tu su bili i drugi “skriveni” aduti poput folk psihodeličnog bisera “Today”, osunčane “My Best Friend” uz bok reprezentativnim brojevima Mamas & Papas...

Na sessionima na kojima je nastajao materijal za “Surrealistic Pillow” bio je prisutan i Jerry Garcia kao svojevrsni guru i konzultant, ali i gostujući gitarist u skladbi “Comin’ Back To Me”. Ništa čudno jer uz Jefferson Airplane Grateful Dead su bili dio iste subkulture i pioniri psihodeličnog eksperimenta San Francisca. Možda najočitijeg upravo na albumu “Grateful Dead” (s iznimnim učinkom i ubrzo preminulog orguljaša Rona “Pigpena” McKernana) koji je svjetlo dana ugledao 17. ožujka 1967.

Prvijenac Grateful Deada je jedan od rijetkih stopostotnih psihodeličnih rock (a ne pop) albuma te zamišljen kao “glazbeni tok svijesti” na zadanu temu osebujnog “ballroom” boogie/blues predloška (kao u sjajnom coveru “Good Morning Little Schoolgirl” i “Sitting On The Top Of The World”) i improvizacija (kao u jazzy instrumentalnim pasažima u “Cold Rain And Storm”). Snimljen je “na dah”, u samo četiri dana, no zbog zahtjeva diskografske kuće (Warner Brothers) dobio je ozbiljna kraćenja u konačnom miksu.

Jer album je trebao zvučati poput zaključne destominutne acid-jazzy improvizacije “Viola Lee Blues”. Iako je album tranzicije (koja je vodila prema kultnom “Live/Dead”) prvijenac je zrcalio estetiku Jerryja Garciae; inovativnoga gitarista, nadahnutog autora, ali i pravog avatara u kojem je objedinjen izvorni duh acid-rocka i psihodelije.

Ožujak 1967. iznjedrio je još jedan veličanstveni vinil: album Velvet Underground & Nico kolokvijalno znan kao “Banana cover - album”. Posve izvan mainstreama i ukusa masovne publike, nastupnim albumom koji je nominalno producirao njihov zaštitnik Andy Warhol, u rock glazbu odnosno u pop kulturu Velvet Underground su uveli ranije tabuizirane supkulturne teme, pa i eksplicitna spominjanja seksa i narkotičke ovisnosti. Veze Reeda, odnosno cijeloga banda s pop-art umjetnikom Andyjem Warholom i njegovim projektom Factory, odnosno newyorškom multimedijskom umjetničkom “tvornicom”, opća su mjesta utkana u mitologije i Warhola i Velveta.

Potpuni otklon Velveta

Grupa je doista gotovo programatski isticala svoju pripadnost alternativnoj margini i otklon od normi srednje struje. Ipak, premda je najveća pozicija do koje se popeo album na američkoj rang-listi bilo 171. mjesto, njegov utjecaj nije bio temeljen samo na ispovijedanju alternativnog svjetonazora i bliskih veza s Warholom.

Naime, i danas prvijenac fascinira svojim balansom i uspjelom pomirbom tradicionalnog rocka s čvrstim riffovima - kojemu je bio sklon Reed - te, s druge strane, monotone i sirove ritmičke baze skladbi s metronomski hladnom preciznošću, zvukom viole ili violončela. Potonje ideje - djelo Johna Calea, vokal Nico s osebujnim altom te bizaran gitarski štim Sterlinga Morrisona svjedočili su o potpunom otklonu od postojećih konvencija pop-rock produkcije, no nimalo nisu ugrozile Reedovu privrženost bazičnom rock zvuku.

Reedove skladbe o narkotičkoj supkulturi - kao u bolno ispovjednima “Heroin” te “I’m Waiting For The Man”, sadomazohizmu u “Venus In Furs”, beznađu i osamljenosti u “All Tommorow Parties” - predstavile su ga kao inovativnog autora, dok je Nico briljirala u skladbama poput “Femme Fatale”, no ni jedna od skladbi fascinantnoga albuma nije promijenila mračnu sliku o Velvetima u javnosti. Dapače.

“Banana-album” apsolutni je šampion loše prodaje. Slava i - prvenstveno kritičarska priznanja - došli su mnogo kasnije. Utjecaj prvijenca Velvet Underground svojevremeno je duhovito komentirao Brian Eno, ustvrdivši da ga je malo ljudi kupilo, no da su svi koji su ga tada poslušali uskoro osnovali vlastitu rock grupu. Eno i Bryan Ferry bili su među njima, no u Velvete i njihovo remek-djelo kleli su se mnogi, pa tako i David Bowie, Mott The Hopple, New York Dolls, Patti Smith, Sex Pistols, Television, Joy Division, R.E.M., Cowboy Junkies...

Naslovnica Parangall