Mišljenja Parangall

Parangall

Zlatko Gall

ŠKRTICE Škrtice

Izvođač: ŠKRTICE
Album: Škrtice (Lampshade media - Mast produkcija)
Ocjena: *****

Škrtice su na hrvatsko tržište stigle s etiketom super-grupe što i jest i nije točno. Naime, ona “šira” domaća rokerska publika od petorice članova banda zna samo za Zorana Kostića Caneta; nepoderivog frontmana Partibrejkersa. Imena preostalih glazbenika u družini (ritam sekcija je iz banda Straight Mickey & The Boyz, a čine je basist Boca i bubnjar Danilo, a tu su i gitaristi Kole iz Velikog Prezira i Boris iz Jarbola) baš kao i njihovi matični bandovi, većini su potpuna nepoznanica. Znači li to da su Škrtice tek Partibrejkersi 2 ili pak Canetov sporedni projekt iskaza starih ideja i nagnuća “drugim sredstvima”? Nipošto!

Uvodna “Vreme” zahvaljujući Canetovu osebujnom vokalu očekivano vuče na Partibrejkerse no gitare - posebice riff koji dominira refrenom - imaju posve drukčiji, ajmo reći “garažniji” kolorit odnosno melodioznost i mekoću u solo dionicama kakvu nećete baš naći kod Partibrejkersa. O čemu je zapravo riječ još više pokazuje sljedeća “Zaborava nema” koju otvara prljavi garažni riff koji pipke pruža i prema Dr Feelgoodu iz vremena Wilca Johnsona, američkim psihodeličnim garažnim “nuggetsima” te gitari na tragu Neila Younga u “jamovima” s amplificiranih koncertnih izdanja CSN&Y.

Kakav vražji Neil Young?! Da, baš on iako “mlađim ušima” gitara može biti bliska i Televisionu s “Marquee Moon”, Richardu Hellu i Voidoidsima ili pak Pearl Jamu s live albuma no u osnovi u sva tri slučaja riječ je o istim korijenima. Publika kojoj su istoznačnice za Younga “Heart Of Gold” ili “Helpless” morala bi svakako zaviriti u onaj amplificirani dio njegova rukopisa, u live zapise s Crazy Horseima ili pažljivije poslušati one gitarističke “razmjene vatre” između njega i Stephena Stillsa. Naime upravo u toj niši leže korijeni i stilistike nebrojenih grunge bandova i rukopisa brojnih “axmena” najšarolikijih žanreovskih profila. Pa i - svjesno ili nesvjesno - gitarista Škrtica.

Nakon surferskoga gitarskog uvoda “Kulisa” će ponuditi i povremene “funkoidne” vožnje basa ili ritam gitare, sola ili gitarske duele sličnog youngovskog kolorita te - što je jedna od osobitosti albuma - odlične promjene ritma s čekičanjem ritam sekcije u nabildanom refrenu.

“Kulisa” se posrče na dah no - s druge strane - naprosto vapi za višestrukim slušanjem otkrivajući svaki put poneko od sjajnih rješenja, dionica i detalja izvrsno ugrađenih u sliku cjeline. “Hit” je pak garažni brzac s nadahnućem u bendovima poput 13th Floor Elevators (s kultnog “The Psychedelic Sounds Of...”) građen oko štektanja ritam gitare koju akcentiraju solo gitara i “razbijačka” ritam sekcija, a “Horizonti” izniman komad psihodelije na tragu ranih remek-djela Pink Floyda i Iron Butterfly.

Na ove potonje nekako vuče “sudbinski” metalno obojen bas (uzgred rečeno - dobro znan i s nastupnog albuma Black Sabbatha). Slično je intonirano i “Paranormalno” koje se otvara rujućim basom i nastavlja razigranim gitarama dok je “Moja je ljubav teška” prvoklasni “rocker” sa zeppelinovskim paklenim riffom i rasnim hard-rock gitarskim solom.

Osmominutna “Mudrolije” mantrički je psihodelični broj s jednakim dozama poduka jamminga Grateful Deada, Pink Floyda s “Ummagumme” i Televisiona. Zamišljena kao svojevrsni umetak između sva “epska” broja “Vazduha” je punkoidno ubrzana tema sjajna za radiofonsku (i koncertnu) eksploataciju. Album zaključuje sedmominutna “Tik-tak” kao još jedan lelujavi složenac obilato začinjen psihodeličnim aromama.

Prvijenac Škrtica bezrezervno zaslužuje palac gore i najviše ocjene kao prvi veliki ovogodišnji album koji stiže iz regije/regiona. Valja se nadati da nakon albuma stiže i njegovo koncertno predstavljanje u nekom od (barem zagrebačkih) domaćih klupskih prostora ili na INmusicu.

Naslovnica Parangall