Mišljenja Međutim

Međutim

Ivan Ugrin

Zašto će Carrillo na noge do Padove

Žarko me zanima kojim će imenom na koncu vremena Jahve zvati nekoga tko ima više imena. Recimo tako, novo zvučno najavljivano Hajdukovo pojačanje za napad na Ligu prvaka, nekad zvijezda portugalskog i europskog nogometa, Hugo Miguel Pereira de Almeida, kad jednog dana – a iskreno se nadam da to neće biti tako skoro – stane pred lice Božje, onako baš goropadni centarfor, pun sebe i nekadašnje slave, baš se pitam kojim će ga Svevišnji imenom zazvati.

Međutim, mislim da će brzo preskočiti taj dio, pa mu onda progovoriti otprilike u ovom stilu:

– Ma kako si ono odigrao prvu utakmicu u Hajdukovu dresu na Poljudu... Meni je odozgora bila muka gledat te, mogu mislit kako je bilo gledateljima na Poljudu... Čujem da si na kraju, kad si izlazio s terena, bio i izviždan... Tako ti i treba... Ostani još malo u zemaljskom čistilištu dok se ne iskupiš i mogneš me gledati oči u oči...

Već zamišljam i sljedeću scenu:

– Sljedeći molim – proziva sveti Petar – ključar raja.

Joan Antoni Carrillo Milán – odgovara skrušeno u odijelo ulickani, sa svakom dlakom zalizanom na svom mjestu, gospodin s dva imena i prezimena.

– Jesi li ti onaj za kojeg na Wikipediji piše: katalonski nogometni trener i bivši nogometaš? – pita ga poglavica apostolski.

– Taj sam – odgovori s knedlom u grlu.

– Jesi li ti ono trenutno trener splitskoga Hajduka?

– Jesam – odgovara mu skrušeno.

– Pa kako si mogao navijačima obećati osvajanje prvenstva, a momčad ti nema ni glave ni repa...

– Zanio sam se... A ozlijedio mi se i Futacs... Prodali su mi Vlašića...

– Ali doveli su ti Huga Miguela Pereira de Almeidu...

– Da bar kojim slučajem nisu... Prevarili su me Branco i Kos... Obećavali su Ronalda, ali...

– Dosta! – oštro će sveti Petar. – Lako se pravdat s drugima. Pokaj se i reci kriv sam zato što mi ekipa ne igra dobro. Nema ovdje na prijelazu iz čistilišta u raj mile-lale. I taj tvoj Almeida, u kojeg si polagao velike nade, loše je maloprije prošao kod Gospodina. Vratio ga je natrag. Još mu fali pokore i ispaštanja za grijehe.

– Moj ti je savjet – blagonaklono će dalje Šimun, od Isusa prozvani Kefa – ostani za sada tu gdje jesi na klupi Hajduka. Al', okani se brate više praznih obećanja i uhvati se stvarati ekipu sa splitskom dicom. Ništa od isluženih nogometaša legionara i falših pojačanja. I ako za tri godine ne osvojite naslov prvaka, ne obraćaj mi se više za pomoć...
Carillo je duboko uzdahnuo, slegnuo ramenima i tješio se kako je još i dobro prošao, kad će mu Petar za kraj:

– Čekaj, čekaj. Ne možeš otići bez pokore. Kad se već nisi sam sjetio nakon poraza od Rijeke odvesti hajdukovce da se poklone mome izaslaniku, svetome Leopoldu Bogdanu Mandiću na Pojišanu, onda ti, Branco i Kos, put pod noge, hodočastite mu pješke u Padovu.

– Ali to je daleko i teško... – očajno će Carillo.

– A što bi htio? Onu sam dvojicu prije vas, Brbića i Vučevića, na koljenima poslao u Sinj... Ne želiš valjda i ti klečeći do Padove...

Uh, uzdahnuo je Carillo, budeći se iz nemirnog sna. Valjda sam sve ovo samo loše sanjao. Zbilja, puno je ljepše sanjati osvajanje naslova prvaka Hrvatske. S Hajdukom, dakako.

Naslovnica Međutim