Mišljenja Međutim

Međutim

Ivan Ugrin

Prvog rujna drug Tito je drugi put umro

Nakon duge i burne rasprave, zastupnici zagrebačke Gradske skupštine na maratonskoj sjednici su u petak 1. rujna u ranim jutarnjim satima većinom glasova donijeli odluku da se Trg maršala Tita u Zagrebu preimenuje u Trg Republike Hrvatske.

Hinina vijest emitirana u prvi rujanski petak u 1:03 bila je jednostavno neumoljiva. Kao i onog davnog 4. svibnja 1980., kad se u večernjim satima gledateljima Televizije Zagreb drhtavim glasom obratio voditeljMiroslav Lilić i priopćio vijest zbog koje je u ondašnjoj SFRJ život trenutno stao.

"Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: Umro je drug Tito."

Lilić je priopćio a na ovu su vijest drugovi i drugarice izašli uplakani na gradske trgove i ulice. Smrt Josipa Broza Tita, koji se prije toga mjesecima liječio u ljubljanskom kliničkom centru, ipak, kao da je sve iznenadila. Možda i zbog toga što je svojedobno sam Broz u jednom govoru dao naslutiti kako bi mogao biti besmrtan. "Drugovi, kad ja umrem, ako umrem..."

No, ako su možda neimari i trudbenici iz osnovnih organizacija udruženog rada ostali zatečeni, s nevjericom slušajući Lilićeve riječi, avangarda radničke klase dobro se pripremila kako bi vijest o Titinoj smrti što dramatičnije odjeknula od Vardara pa sve do Triglava. Epicentar emocija dogodio se na splitskom Poljudu. Čini se da je drug Tito ciljano umro baš toga dana i baš u vrijeme kad se igrao veliki derbi između Hajduka i Crvene zvezde. Pod Marjanom je najprije zavladao muk, a onda je u izvještajima s prekinute utakmice dominirala konstatacija kako je cijeli stadion pjevao "Druže Tito, mi ti se kunemo". Što jednostavno nije istina.

Moj stari prijatelj Coni Janković, rođakVlado Ugrin i ja bili smo toga dana na tribini Zapad. Niti smo plakali, a bome nismo ni pjevali pjesmu maršalu zločincu koji na svojoj duši nosi desetke tisuća nevinih ljudskih života. Osobito nas Hrvata.

Godinama nakon diktatorove smrti, svakog 4. svibnja kad je Tito otišao u 3.4 PM, odjekivale su gradovima i selima bivše Juge, sirene za uzbunu. Nedugo potom, početkom devedesetih, četnička bratija s Istoka predvođena tenkovima JNA, krenula je u ostvarenje Velike Srbije, gazeći sve pred sobom, a zvukovi su sirena postali svakodnevna melodija diljem Lijepe naše i u susjednoj BiH.

Sve dok hrvatski branitelj nisu Olujom otpravili četnike tamo gdje im je i mjesto, s onu stranu Drine.
Dok se odvijala maratonska sjednica na Gornjem gradu, dopisivao sam se preko vibera s jednim nesuđenim zagrebačkim gradonačelnikom. "Hoće li više u ropotarnicu povijesti, da mogu staviti hladiti šampanjac?" Negdje iza ponoći stiže odgovor: "Još 5 minuta i ode Šaban." I konačno: "Tito je pao u 00:43 minute." Zaključio sam mu porukom: "Nakon ove odluke zaslužili ste da vam se podigne spomen-ploča na najljepšem zagrebačkom trgu. Trgu Republike Hrvatske!"

Naslovnica Međutim