Mišljenja Međutim

Međutim

Ivan Ugrin

Drugi na Jadranu

Kad je započinjala era našega narodnog Hajduka, ondašnja predsjednica Nadzornog odbora kluba poručivala je kako ćemo se za pet godina boriti za titulu prvaka. Davno je ta petoljetka istekla. U međuvremenu tih pet godina s vlasnicima koji su uložili novac i koji nisu svaku godinu mijenjali upravu i trenere proživljava Rijeka, i ove je godine zaslužila da konačno osvoji titulu prvaka Hrvatske koju sanjaju otkad znaju za sebe

Ne samo da se pola sjevera ne sjeća kad je Hajduk bio zadnji put prvak, nego mi već pomalo stvaramo generaciju koja se neće sjetiti kad smo zadnji put pobijedili Rijeku!

Tako je na prvu, nekoliko sati poslije jadranskog derbija na Poljudu, na jedan od tekstova naših sportskih kolega na internet portalu Slobodne Dalmacije reagirao don Marijo Volarević. 

Poznat kao veliki navijač Hajduka, don Marijo, rodom iz Neretvanske doline koja gotovo cijela diše za splitske "bijele", inače doktor moralne teologije i profesor na splitskom Katoličko-bogoslovnom fakultetu, postao je poznat široj javnosti kad je polovicom prosinca 2014. godine stao u obranu Hajdukovih navijača i njihova velikog prosvjeda na splitskoj Rivi protiv vrhuške Hrvatskog nogometnog saveza na čelu sa Zdravkom Mamićem i Davorom Šukerom.

Ni pobjeda, ni poraz

Ušao je Volarević tom prigodom i u verbalni okršaj s glavnim urednikom Glasa Koncila Ivanom Miklenićem, koji je navijački prosvjed na Rivi u svojoj redakcijskoj kolumni sveo u okvire orjunaško/jugoslavenskog okupljanja. Tom je prigodom, podsjetimo se, don Marijo napisao da ma što netko rekao o navijačima, jedno je nepobitno, a to je da navijači troše svoje vlastito vrijeme i novac da bi se veselili ili tugovali. 

Zbog toga imaju pravo tražiti istu žrtvu od svih: ponajprije uprave kluba (neka se brinu za dobrobit kluba, a ne vlastitu), potom i aktera na terenu (neka ostave srce na terenu, a tek onda misle o premijama i transferima). Zaključio je tom prilikom: 

"Kada govorim o navijačima, mislim na sve poštene i razborite navijače. Pojedinačnih ispada uvijek će, na žalost, biti, ali zar ih nema i među političarima, odvjetnicima, profesorima, liječnicima, svećenicima i ostalim zanimanjima."

Ovoga puta don Marijo Volarević kratko je konstatirao: Nismo uspjeli pobijediti, ali nismo ni izgubili, ipak se osjeća pomak, a to je da su Mamić i Dinamovi navijači navijali za Hajduk, a navijači Rijeke, unatoč tome što nisu poraženi i što je puhala bura, otišli su pokisli s Poljuda.

Međutim, kad se sve skupa zbroji i oduzme, ostaje činjenica da je Hajduk već godinama drugi na Jadranu, iza Rijeke, od koje u posljednje vrijeme redovito gubimo susrete, kako na Poljudu, tako i na Kantridi ili Rujevici, gdje su već riječki "bijeli" domaćini. 

Za pohvalu je što su hajdukovci u ovom posljednjem derbiju ostavili srce na terenu, no pitamo se gdje su bili protiv Osijeka na prethodnom gostovanju ili zašto su onako loše igrali protiv Splita na početku ovog proljetnog dijela sezone, a da i ne govorimo o Lokomotivi u prošlom kolu u Zagrebu kad nismo uputili niti jedan udarac na gol.

Susret s realnošću

A mi smo se nadali, osobito neki mlađahni kolege s velikim navijačkim srcem kao što je primjerice široka slavonska ravnica, nakon odličnih igara i rezultata na pripremama u Turskoj, da, ako nastavimo u hrvatskom prvenstvu s tom serijom pobjeda iz Beleka, tko zna gdje će nam biti kraj.

Vrlo brzo smo se ipak susreli s realnošću. Za Hajduk igra čitav niz igrača čija je kvaliteta upitna (čast Futacsu i još ponekima da ih ne spominjemo, kako ne bismo bilo koga od ostalih uvrijedili). Ono što valja, mlade i potencijalne igrače, na brzinu rasprodamo. 

Oni što ostanu iz vlastitoga pogona pomalo se gube u surovoj nogometnoj areni gdje glavnu riječ vode svakojaki menadžeri od kojih neki grade posebnije odnose s vodstvom kluba. 

Tako imamo predsjednika Uprave koji za Hajduka uopće i ne navija, koji se sukobljava s roditeljima igrača (ne pravdajući pritom ni najmanje ove potonje) i na kraju zarati i s veteranima kluba, iako nisu ni oni svi na razini koja bi se očekivala od negdašnjih korifeja uspješnog i slavnog Hajduka.

Kad je započinjala era našega narodnog Hajduka, ondašnja predsjednica Nadzornog odbora kluba poručivala je kako ćemo se za pet godina boriti za titulu prvaka. Davno je ta petoljetka istekla. U međuvremenu tih pet godina s vlasnicima koji su uložili novac i koji nisu svaku godinu mijenjali upravu i trenere proživljava Rijeka, i ove je godine zaslužila da konačno osvoji titulu prvaka Hrvatske koju sanjaju otkad znaju za sebe. 

U međusobnim ogledima u Prvoj HNL još imamo prednost od pet pobjeda više od Riječana, ali se ta prednost stalno topi, što je i razlog da već godinama gledamo u leđa Rijeci na tablici. 

I što je još najtužnije od svega, tu im prevlast osiguravaju naša dica poput Andrijaševića i Bradarića za koje u Hajduku nije bilo interesa jer su očigledno bili u rukama krivih menadžera.

Gorka spoznaja

I onda se dogodi incident poput onog na zadnjem jadranskom derbiju, kad je pored stotine zaštitara uz ogradu jedan navijač ušao u teren i odlučio s metalnom vatrogasnom štipalicom uzeti stvar u svoje ruke. 

Pitam se, sad već s odmakom od nekoliko dana, kako je to moguće u jednom klubu s tolikom tradicijom, koji sadašnja Uprava prikazuje kao moderan, uređen klub, gdje se podižu nove rampe za parking, uređuju svlačionice, stavlja najbolja umjetna trava na pomoćne terene, zabranjuje maloj djeci da s roditeljima ulaze na tribine na minornim utakmicama, ističe rad službe za sigurnost..., da pored svega toga momak u crnom zaprijeti sucima i gostujućim igračima, osobito tražeći bivše hajdukovce, i da nekoliko minuta drži cijeli stadion u neizvjesnosti: hoće li sudac prekinuti utakmicu?! 

A što da je primjerice nekoga udario u glavu, kakva bi tek onda bila sudbina, prije svega pogođenog, a da i ne govorimo koja bi kazna bila odmjerena Hajduku.

Za sve ovo što se događa netko bi trebao odgovarati u Hajduku, ali ne onako kako se izvlači povjerenik za sigurnost Kristian Petric koji je na Facebooku napisao: 

"Dobio sam ogroman poziv novinara u slučaju ulaska navijača s metalnom šipkom u teren, sigurno da kao čovjek to ne odobravam, ali isto tako sam se mnogo puta pitao zašto pravosuđe ne zatvara one koji su uništili nogomet i opljačkali ga do katastrofalnih razmjera..."

Na stranu sad što se Hajduk ograđuje kako je Petric zadužen samo za odnose s navijačima, i što se Uprava zbog izgreda protiv Rijeke posula pepelom po glavi, na kraju smo i dobro prošli s kaznom od dvije utakmice bez publike na Poljudu i s 80 tisuća kuna kazne. 

Nažalost, to neće vratiti film unatrag, ostaje gorka spoznaja da se neredi na poljudskim tribinama ponavljaju, dok na zelenom travnjaku gledamo nekog drugog majstora s mora. Priznali mi to ili ne.

Naslovnica Međutim