Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Tko je smjestio Rolandu Barthesu

Librofilija

Binetov roman bizaran je, ali i vrlo šarmantan hibrid između krimića, satire i akademske rasprave

Laurent Binet debitirao je (i kod nas prevedenim) romanom "HHhH", metafikcijskim štivom o atentatu na Reinharda Heydricha. Autor je bio osobno prisutan na gotovo svakoj stranici ovoga djela kao neka vrsta razvodnika kroz priču, koji osim što izlaže rukavce radnje, problematizira mogućnost dostizanja istine, ne samo u literaturi, nego i u historiografiji.

Osim što je knjiga dostigla visoke naklade i status traženog francuskog izvoznog proizvoda, nagrađena je Goncourtom u kategoriji debitanta.

Drugi Binetov roman "Sedma funkcija jezika" (na hrvatski ga je prevela Ivana Šojat) također problematizira jedan atentat, no ovoga puta izmišljeni, premda njegova žrtva nije plod piščeve mašte. Zaigrani francuski autor bavi se, naime, smrću teoretičara koji je svojedobno utjecajnim esejom proglasio smrt autora. Rolanda Barthesa pukim je slučajem pregazio kombi praonice rublja.

U Binetovoj verziji on, međutim, nije stradao kao žrtva nesretnoga spleta okolnosti, nego promišljenog plana koji je tek dio puno šire, zamršene intrige čiji protagonisti dolaze iz svijeta visoke politike, špijunaže i akademske zajednice.

Glavni junaci priče neobičan su istražiteljski par. Sredovječni Jacques Bayard karijerni je drot, veteran alžirskoga rata, tipičan žanrovski tough guy i tvrdokorni desničar. Mladi Simon Herzog njegova je sušta suprotnost: semiolog je sa sveučilišta Vincennes, suptilna duša i ljevičar. Bayard će ga na silu unovačiti da mu služi kao neka vrsta vodiča kroz zakučasti svijet intelektualne elite u Francuskoj ožujka 1980. godine kad se storija počinje odmotavati tobože sumnjivom smrću Rolanda Barthesa.

Vrlo brzo lokalna afera poprimit će globalne razmjere, pa će zaplet voditi naše junake iz Pariza u Bolonju, Ithacu (SAD), Veneciju, natrag doma i konačno u Napulj. A sâm predumišljaj koji pokreće narativni zamašnjak – ilitiga MacGuffin, kako ga je zvao Alfred Hitchcock - tiče se navodnog otkrića ruskoga formalista Romana Jacobsona koji je, kao fol, spoznao i opisao sedmu funkciju jezika: osebujni komunikacijski modus koji obučenom govorniku omogućava stjecanje potpune kontrole nad osobom kojoj se obraća.

Naravno, to prevratničko otkriće neće izazvati pomutnju samo u redovima intelektualaca, nego će zainteresirati i beskrupuloznu političku faunu koja neće prezati od angažmana špijuna da bi se dokopali uputa kojima je raspolagao Roland Barthes.

I dok se tako trilerska strana priče zapliće i krivuda, na paralelnom pripovjednom kolosijeku čitatelj svjedoči pravoj promenadi – doduše, prilično ćaknutoj – intelektualnih zvijezda osamdesetih. Bezmalo svi pobočni junaci ili romaneskni statisti stvarne su osobe, neupitni akademski kolosi poput, recimo, Louisa Althussera, Julije Kristeve, Philippea Sollersa, Jacquesa Lacana, Bernarda Henri-Levyja, Jacquesa Derride, Cvetana Todorova, Michela Foucaulta...

Zaigranošću obijesna djeteta Binet njih sve redom nemilosrdno zajebava, pa čovjek htio-ne htio mora zaključiti kako se samo u velikoj kulturi kao što je francuska netko može ovako šegačiti s besmrtnicima, a pritom ne izazvati nacionalnu sablazan.
"Sedma funkcija jezika" (čiji je jedan od važnijih likova i sâm Umberto Eco) možda jest bizaran, ali i vrlo šarmantan hibrid između krimića, satire i akademske rasprave, pa ga valja toplo preporučiti poklonicima svih triju spomenutih žanrova.

Naslovnica Librofilija

VIŠE IZ RUBRIKE