Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica IVANIŠEVIĆ

Fermentirana jeza

Librofilija

Arhimedov zakon pijanci ovako definiraju: tijelo uronjeno u alkohol lakše je za težinu istisnutih suza. Naime, tko je imao prilike – a tko nije?! – provesti neko vrijeme u društvu natprosječno žedne gospode, dobro znade kako su ona neobično sklona bolećivim raspoloženjima te da vole održavati ravnotežu između popijenog i isplakanog.

Otuda vjerojatno i potreba pisaca – osobito onih koji su i sami skloni čašici, pače bačvici viška – da alkoholizam uporno romantiziraju, čak i kad se čini da mu prilaze s naturalističkom akribijom. Jerzy Pilch (1952.), nagrađivani poljski književnik i vrlo utjecajni novinar, u tom je smislu prava bijela vrana.

Premda naslov njegova romana "K pijanom anđelu" (knjigu je na hrvatski preveo Emilio Nuić) sugerira kako bismo nekoliko sati mogli provesti u ugodnome društvu pronicljivih i veselih pijanaca iz tipično češke literarne škole, ništa slično tome neće dočekati čitatelje koji posegnu za ovim librom.

Njegov glavni junak iza sebe ima dva propala braka i čak osamnaest neuspješnih pokušaja liječenja od alkoholizma. Zanimanjem je, kao i autor, novinar i književnik, no većina njegova opusa ispisana je u žanru bolničkih ispovijedi koje fabricira za druge pacijente u sklopu njihova terapijskog tretmana, primajući kao honorar čak i bočice kolonjske vode (naravno, ne da bi se namirisao nego napio).

Odmah na početku romana, kroz usta jednog od štićenika klinike, Pilch razbija svaku iluziju da iza namakanja jetre u špiritu može stajati bilo kakav dublji predumišljaj: "Ne postoji nikakva filozofija pijenja, postoji samo tehnika pijenja".
 

 

 


Kao što ne mistificira "smisao" lokanja, Jerzy ne drži ni do bilo kakvog alibija za cuganje.

"Na mene nikad nisu utjecali nikakvi vidljivi događaji. Pio sam jer sam pio. Nikad nisam pio zato što se nešto dogodilo. Moje je pijenje tek u krajnjim slučajevima bilo popraćeno kakvim događanjima. Primjerice, pio sam kad se rušio Berlinski zid, ali nisam pio zbog rušenja Berlinskog zida", veli Pilchov alter ego.

Kad ne pije, a to je strašno rijetko, on se pokušava zabaviti čitanjem.

"Proučavao sam ekonomske kolumne iz kojih je proizlazilo da je Poljska gospodarski tigar istočne Europe, pregledavao sam sportske kolumne iz kojih je proizlazilo da Poljska može pobijediti bilo koga, udubljivao sam se u čitanje religijskih članaka iz kojih je proizlazilo da Poljska može spasiti bilo koga“, kaže Pilchov junak i čitatelj na trenutak htio-ne htio mora sućutno pomisliti kako, eto, on ipak ima razmjerno ozbiljan razlog za lokanje.

Taj će nam zaključak malo kasnije sam autor izbiti iz glave podsjećajući na činjenicu kako vrijeme, odnosno povijest kod alkoholičara ne teku nego stoje na mjestu: "Alberta mi je prišla i nagnula se nada mnom, i ugledao sam konturu najljepših grudi Varšavskog pakta, ali prilike u svijetu ipak su se promijenile i sada sam vidio konture najljepših grudi Sjevernoatlantskog saveza ili najljepših grudi Europske unije, ili konturu najljepših grudi zemalja kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji“ (knjiga je izvorno objavljena 2000. godine dok je Poljska čekala zeleno svjetlo za pridruženje – op. a.).

"K pijanom anđelu" duhovita je knjiga. Da nije, čitati bi je mogli samo najtvrdokorniji mazohisti. Jer, ispod oblande vica debela je fila čistog užasa koji će vam pokvariti barem prvu sljedeću čašicu.

 

 

Naslovnica Librofilija

VIŠE IZ RUBRIKE