Mišljenja Librofilija

Librofilija

 Ivica Ivanišević

Bolid u mekom uvezu

librofilija

Harlan Coben u studentskim je danima pripadao istome bratstvu (Psi Upsilon) kao i Dan Brown. Danas su njih dvojica članovi puno neformalnijeg, ali još elitnijeg društva – onog književnih milijunaša. No, uspjeh, barem ako ga mjerimo čekovima s puno nula, jedino je što veže ovu dvojicu autora. Što ih pak dijeli?

Za početak, Coben je puno produktivniji od svoga kolege. Svake godine izbaci po jednu knjigu kojih se do sada skupilo ravno trideset.

Brownov saldo kudikamo je mršaviji: iza njega je samo šest romana. Paradoksalno, Coben, premda je miljenik masovne publike (knjige su mu do danas prodane u ukupnoj nakladi većoj od sedamdeset milijuna primjeraka i prevedene na 43 jezika), nikad nije imao osobite sreće s filmskim producentima.

Samo jedan njegov naslov do danas je adaptiran za veliko platno. A pretpostavljam kako nije ni potrebno naglašavati u kolikoj mjeri Brown gaji srdačne odnose s Hollywoodom. Nadalje, većina Cobenovih naslova situirana je u tipično američko predgrađe u kojemu žive obitelji srednje klase. Zato pak Brown potuca svoje junake od nemila do nedraga po egzotičnim lokacijama diljem globusa.

Ipak, ključna razlika između ove dvojice autora tiče se njihova spisateljskog predumišljaja. Za razliku od Brownea koji romansira teorije urote pokušavajući skandalizirati javnost, Coben je potpuno ili barem pretežno ravnodušan prema društvenim i političkim kontroverzama - njegova je pažnja usredotočena isključivo na likove o kojima piše.

Gotovo svi Cobenovi romani izgrađeni su na istoj temeljnoj pretpostavci: prošlost nije bila onakvom kako se nama čini da jest; o njoj junaci ili ne znaju dovoljno ili raspolažu potpuno krivim informacijama. Konstrukcija zapleta uvijek slijedi matricu dekonstrukcije zbivanja iz prošlosti. Pritom se Coben ne zadovoljava samo jednim dramatičnim obratom koji će naglavce okrenuti naš doživljaj likova.

Tek što se čitatelj stigao pribrati od jednoga iznevjerenog očekivanja, sudarit će se s drugim, pa trećim, četvrtim... Uživanje u knjigama ovog autora stoga je najlakše prispodobiti s vožnjom na jednom od onih vlakova u lunaparkovima, koji svako malo oštro sijeku okuke izbacujući putnike iz ravnoteže.

Takav je slučaj i s "Velikom iluzijom“ (prijevod potpisuje Vojko Plovanić), romanom izvorno objavljenim 2016., koji bi, za divno čudo, ipak mogao dočekati i svoju filmsku adaptaciju, jer se strašno dopao Juliji Roberts koja bi htjela igrati glavnu ulogu.

To je priča o umirovljenoj vojnoj pilotkinji helikoptera oboljeloj od PTSP-a, koja je nedavno pretrpjela dva strašna gubitka: prvo su joj ubili sestru, a potom i muža. Horror njezine svakodnevice bit će prešaltan u novu, veću brzinu kad na zaslonu kamere za nadzor dadilje opazi svoga pokojnog supruga.

Znam da zvuči kao olinjala fraza, ali što se može: od te točke nadalje roman se ne ispušta iz ruke. Coben vozi tolikom brzinom da čitatelj ne stigne razmišljati o sporadičnim slabostima teksta, gdjekad ne osobito uvjerljivo predočenoj motivaciji likova ili otkliznuću u poneki jeftini žanrovski klišej.

Užitak jurnjave po literarnim serpentinama uglavnom je jači od svih prigovora, pa i onog ključnog - da bi roman sigurno profitirao kada bi junakinja bila malo manja akcijska heroina nego što je ispalo da jest.

Ranjivija i uplašenija još bi nas snažnije uvukla u narativnu centrifugu kojom Coben majstorski upravlja.


 

 

Naslovnica Librofilija