Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica IVANIŠEVIĆ

Višak koji to nije

John Grisham: "Pravednik“ (Znanje, Zagreb)

Čak i najveći snobovi koji od krimića bježe kao vrag od tamjana moraju priznati da se radi o literaturi koja je u formalnom smislu ne samo nepopustljivo stroga, nego i poprilično zahtjevna. Autorima lakih komada s pucanjem – barem onima iz gornjega produkcijskog doma - može se štošta prigovoriti, ali im nitko ne bi smio nabijati na nos da su šlampave lijenčine koje škrabaju kako im prhne.

Jer, onaj tko se usudi ignorirati strogi žanrovski bonton, pa iskorači s propisanih dramaturških tračnica, mora računati s time da će ga vrlo brzo sustići pravi poetički karambol. Tako stvari barem stoje u teoriji. Na terenu prakse uvijek se pronađe i poneka iznimka. S jednom takvom bavit ćemo se ovoga tjedna. Dotičnoj iznimci naslov je "Pravednik“ i 32. je po redu roman Johna Grishama (hrvatski prijevod potpisuje Damir Biličić).

Roman? O tome bi se dalo govoriti. Razvedenom fabulom ova knjiga (pre)često podsjeća na zbirku priča, što može biti prilično zgodno ako imamo posla s klasičnom beletristikom, ali ne i sa žanrovskom literaturom u čiji je DNK upisana – ili bi barem trebala biti – koherentnost.

Naravno, sukladno očekivanjima, i "Pravednik“ je pravosudni triler. No, zato je njegov glavni junak nesukladan bilo kakvim očekivanjima. Sebastian Rudd ulični je odvjetnik u vrlo doslovnome smislu. To će reći da on ne stoluje u otmjenom uredu u kakvom poslovnom tornju, nego u blindiranome kombiju. Svake noći spava na drugoj adresi, uglavnom po jeftinim motelskim sobama, uvijek se kreće u pratnji tjelohranitelja i općenito živi s visoko podignutim antenama, u stalnome strahu od fatalnog napada.



Popis osoba i skupina kojima ide na jetra zapravo je nepregledan. Više ili manje on iritira i dobre i loše momke, i karijerne kriminalce i policajce, o pripadnicima pravosudnog, političkog ili poslovnog establishmenta da i ne govorimo. Tome se i ne treba čuditi znamo li da se specijalizirao za obranu "neobranjivih“: klijenata u čiju nevinost nitko ne vjeruje i kojima je linčerski raspoložena javnost već presudila.

"Pravednik“ je zapravo priča o nekoliko Ruddovih slučajeva. Da bi problem bio veći, prvi nema nikakve veze s onima koji će za njim uslijediti. Tih šezdesetak stranica zapravo su čisti višak bez kojega bi knjiga na svim razinama jednako dobro funkcionirala. Znači li to da libar od samog početka ide potpuno promašenim smjerom i bezglavo srlja prema neumitnom fijasku? Za divno čudo – ne.

Jer, svih tih stranica viška potpisnik ovih redaka se nipošto ne bi odrekao. Pa kako, pobogu, Grishamu polazi za rukom ogriješiti se o temeljne postulate žanra, a na koncu ipak isporučiti štivo koje se čita halapljivo i s napetom neizvjesnošću? Stvar je naprosto u tome da on, osim pripovjedačkoga, ima i talent rijetko upečatljiva portretista. Njegovi likovi do te su mjere osebujni i nijansirano predočeni da čitatelja obuzimaju i privlače čak i više od intrige u kojoj sudjeluju. Grisham možda jest pisac iz jedne razmjerno skučene žanrovske niše, ali mu je zato katalog karaktera nepregledno širok.

Kad god se u izlogu knjižare pojavi neki njegov novi naslov (a takve se prigode zbivaju najmanje jednom godišnje), samome sebi postavim zločesto pitanje: Vrijedi li zaista potrošiti nekoliko dragocjenih sati života da bih pročitao još jedan njegov pravnički triler? Odgovor bude u pravilu isti: O da, itekako vrijedi.

Naslovnica Librofilija

VIŠE IZ RUBRIKE