Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica IVANIŠEVIĆ

Od nemila do Miodraga

Librofilija

Čovjek koji si utvara – rekao bi Ćiro Blažević – da o književnosti ponešto zna, mora se zaista osjećati posramljeno kad u 53. godini konačno shvati da je samo nekoliko stotina kilometara zračne udaljenosti od njega desetljećima živio i stvarao odličan pisac za kojega nikada nije čuo. Tu nelagodu ne može umanjiti čak ni činjenica da Miodraga Vukovića danas pokušavaju brendirati kao najbolje čuvanu tajnu crnogorske književnosti. Kako je, međutim, taj karijerni novinar i strastveni kratkopričaš – rođen 1947., a preminuo 2013. – tijekom cijele karijere uspio ostati ispod radara?

Dio odgovornosti za takav rasplet, barem iz naše perspektive, ide na dušu vremenu i ambijentu u kojemu je Vuković djelovao. Prvu proznu zbirku pod naslovom "Krug, soba" publicirao je 1978. Pet godina kasnije debitirao je i kao pjesnik knjigom "Crtač stripova". No, njegova najplodnija autorska dekada bile su devedesete, kad je objavio tri zbirke priča ("Prava ljubav Ane Frank", "24" i "Mlaka voda"). A valjda nije potrebno podsjećati na činjenicu kolike su bile šanse crnogorskoga pisca da tih godina skrene pažnju hrvatske javnosti na svoj rad. Jednako nevidljiv ostao je i u dvijetisućitima.

Pod pseudonimom Virgin Woolf objavio je knjigu "Bjut Hil", a pod svojim građanskim imenom zbirku "Nakon šutnje". Da zlo po njega bude još i veće, sve je naslove publicirao kod domicilnih, crnogorskih nakladnika. Da su ga barem objavljivali u Beogradu, za njega bi još i bilo neke nade, ovako je ostao iza čvrsto zamandaljenih vrata matične kulture.

Konačno, činjenica što je ostao na margini u neku je ruku neizbježna posljedica izbora "poetičke tračnice" po kojoj se kretao. Vuković definitivno nije pisac po svačijem ukusu. Za početak, on, premda kratkopričaš, nema ama baš ništa zajedničko s carverovcima, što mu moja malenkost bilježi kao značajan plus. Nije da imam išta protiv velikoga Raymonda – dapače, dublje od ikoga naklonit ću se lakonskome geniju iz Clatskaniea – ali su mi već dodijali njegovi adoranti i sljedbenici. Dok su se oni trsili pisati sažeto, ekonomično, pregledno, precizno i funkcionalno, Vuković je birao jezične igre bez granica, raspojasani ludizam i kalambure. Gdje su se drugi pokoravali željeznim zakonima dramaturgije, on se prepuštao nesputanom preplitanju asocijacija, čak ne ni struji koliko centrifugi svijesti.

Da skratim, u vremenu kad je stvarnosna proza cvala na svakome uglu, Vuković je bio demodirani postmodernist zaokupljen metatekstualnošću, citatima, žanrovskim persiflažama (blistavi primjer su priče u kojima dekonstruira poetiku whodunita, hard-boileda ili klasičnog vesterna)... Pritom – a to je posebno važno naglasiti – ovaj Podgoričanin nikad nije zauzimao gard pretencioznog erudita i intelektualnog gnjavatora, nego razbarušene lude koja se s djetinjim veseljem brčka u oceanu riječi.

"Sam među Ircima" zamašna je kompilacija njegovih ponajboljih priča što ih je izabrao i uredio Božo Koprivica, a V.B.Z. objavio u svojoj prestižnoj biblioteci "Europom u 30 knjiga". Svim znatiželjnicima otkrit će veliku i sasvim apartnu stvaralačku personu, pisca koji je bio kadar u gabaritima proze sužene prohodnosti posredovati puno emocija te još i više sofisticirana humora. On definitivno nije autor po ukusu masovne publike (ako je u tim kategorijama danas uopće umjesno i razmišljati), ali bi mogao silno razveseliti manjinu književnih sladokusaca.

Naslovnica Librofilija

VIŠE IZ RUBRIKE