Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Ljubavna pisma s predumišljajem

Zbirka Tenžerinih novinskih feljtona na zagrebačke teme - što ih je autor posijao kroz petnaestak godina na stranicama različite periodike - prvi je put objavljena 1987. Svi recenzenti tada su uglas zaključili kako se radi o tekstovima koji su sjajno ostarjeli. Tri desetljeća kasnije toj se ocjeni nema što dodati. Osim možda deprimirajuće opaske kako je strašno da privilegij sjajnog starenja nije pružen i autoru tih antologijskih zapisa.

Veselko Tenžera (1942.-1985.) preminuo je u godinama kad većina pisaca tek dostiže punu zrelost, no i nepuna dva desetljeća staža bila su mu dovoljna da ostane upamćen kao naš najveći novinski autor. U tridesetak godina koliko je proteklo od njegove smrti, profiliralo se barem desetak iznimnih autorskih osobnosti, pisaca koji su izabrali njegovu sudbinu – hraniti Moloha rotacije nepotrošivim tekstovima trajne vrijednosti – no nitko nije uspio dosegnuti njegovu nerazmetljivu stilsku raskoš kombiniranu s posramljujućom, a opet tako nenametljivom erudicijom.

"Zašto volim Zagreb" zbirka je ljubavnih pisama s predumišljajem što ih je "odaslao" zreli, osviješteni ljubavnik izmiren sa svojom strašću, a ne zaslijepljeni udvarač.

Ne podilazeći nikome, pa ni vlastitim slabostima, autor ni jednoga trenutka nije posrnuo pred tako razumljivom i očekivanom kušnjom da svoj grad prikaže većim, važnijim i boljim nego što on uistinu jest. Tenžera je Zagreb volio onako kako se vole partneri s dugim bračnim stažom, uz puno uvažavanje uzajamnih mana. Stoga njegov libar i danas sjajno funkcionira kao neka vrsta bedekera za sve koji bi taj grad htjeli razumjeti.

"Zagreb danas djeluje kao mehanička suma zavičajnih klubova i dijalekata, s gotovo plemenskim, u svakom slučaju zemljačkim formacijama tzv. kadrova, zavičajnih skupina po poduzećima i ustanovama (po principu toaletnog papira: povučeš jednog, eto i drugog) itd", zapisao je Tenžera 1972., a ta misao i danas jednako kao i onda apsolutno drži vodu.

Osim kao feljtonistička posveta jednome gradu, ovaj se libar može čitati i kao hrestomatija tekstova puno šireg dosega. Jer, Tenžera se bavi i cijelim nizom univerzalnih odnosno vječnih tema kao što su brončani izrazi zahvalnosti ("U spomeniku ima nešto nedemokratsko, on je filozofija iznimke."), alkoholizam ("Piće je doping onima koji nisu imali baš sjajne pripreme za odsudni meč sa životom.", mačizam ("Uvijek se pitam, kako se ženama nakon frizure dade vraćati u kuhinju."), bauk javnih rasprava ("Nevolja svih razgovora demokratskih dimenzija upravo je u tomu što dolazi do sukoba različitih klišeja, a ne različitih mišljenja."), hajdučija ("Mentalitet stvoren na kultu privatnog raja i javnog pakla", dokolica ("Ono što je akvarij za ribe, to je hominarij, ili kafić, za ljude."), potrošački mentalitet ("Nitko ne poznaje tako dobro suvremena slabića kao – trgovac.")...

Iz današnje – k tome još i splitske - perspektive osobito je zanimljiv feljton u kojemu se autor bavi luzerskim usudom Dinama.

"Nijedan poznatiji klub u Jugoslaviji, a samim tim i njegovi navijači, nema toliko iskustvo neuspjeha i posrtanja kao Dinamo i njegovi navijači. Nazvao bih to čak kulturom neuspjeha", veli Tenžera.

Dok ga čitamo kako elaborira "filozofiju nezasluženog poraza", i ocrtava bujanje "fantastične kulture izgovora", teško je ne opaziti analogiju sa prilikama koje danas vladaju u Hajduku i oko njega.

Naslovnica Librofilija

VIŠE IZ RUBRIKE