Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Shane ponovno jaše

librofilija

"Čovjek je sklon zaboraviti da eskapistička literatura jest literatura upravo zato što je pravi bijeg; ona sadrži prepoznavanje života u onoj mjeri u kojoj čin dezertera sadrži prepoznavanje neprijatelja", zapisao je 1939. godine Graham Greene. Naravno, uzalud, jer i dan-danas se o prozi čvrsto ukotvljenoj u gabarite nekog od takozvanih trivijalnih žanrova piše prezrivo i s visine. Tko ipak pokuša kazati nešto lijepo o, recimo, krimiću, eventualne vrline dotičnog rukopisa tražit će izvan zone strogih žanrovskih očekivanja. U pravilu, svi ili barem većina recenzenata od ambicioznijih autora kriminalističke proze očekuje da raspolažu jednim od dvaju ključnih svojstava koja ih mogu izdignuti iznad sumornog prosjeka. Piscima koji imaju žicu za psihološke uvide, koji su, dakle, kadri slojevito i nijansirano portretirati likove, pa papirnate karaktere u punini oživjeti odmičući ih daleko od klišeja, podiže se palac. Postoje, potom, i autori koji nisu osobito zainteresirani za minuciozno psihologiziranje, čiji forte nisu krupni planovi, ali im zato leže totali. Ispred ili iza temeljnog sloja gole naracije oni nude neku vrstu društvene freske: dojmljivo, vjerodostojno i s neskrivenom kritičkom inspiracijom predočavaju stvarnost, odnosno socijalne pretpostavke nekog zločina. Naravno, i njima će milosrdniji recenzenti dati prolaznu, koji put čak i visoku ocjenu.

Što, međutim, činiti s autorima, odnosno knjigama koje padaju na oba testa? Odgovor je, naravno, predvidljiv. A opet, čvrsto sam uvjeren kako postoji dovoljno naslova koji zaslužuju ne samo palac, nego i cijelu ruku gore, premda njihovi pisci nisu naročiti meštri psiho-socijalne „nadgradnje". S jednim od takvih bavit ćemo se ovoga tjedna.

Michaela Robothama za roman "Život ili smrt" (na hrvatski ga je preveo Damir Biličić) nadahnula je prije dvadeset godina pročitana novinska vijest o dvostrukom ubojici koji je pobjegao iz zatvora samo dan prije nego što je i službeno trebao pušten na slobodu. Zašto bi, pobogu, itko pametan učinio takvo što, ukrao državi jedan dan i time riskirao novu, dugogodišnju robiju? To je pitanje autora opsjedalo gotovo dva desetljeća, a čitatelja će još i gore mučiti onih nekoliko sati koliko je potrebno da se roman proguta. Jer, inicijalnu pretpostavku priče Robotham je dodatno zaoštrio. Njegov glavni junak Audie Palmer prije deset godina sudjelovao je u velikoj i krvavoj pljački. U pravosudnom smislu dobro je prošao, odmjerena mu je razmjerno niska kazna, ali je zato zatvorske godine odgulio u jedva zamislivom užasu. Naime, sedam milijuna opljačkanih dolara nikad nije pronađeno, i sve otada su mnogi, ne birajući sredstva, pokušavali prisiliti Palmera da otkrije tajnu gdje je nestao novac: rezbarili su ga noževima, batinali, davili, palili... U tom iživljavanju jednako su sudjelovali i robijaši i čuvari, a njihova žrtva nije mogla računati ni na čiju pomoć. Unatoč svemu, pa i činjenici što se nikada nikome nije službeno požalio niti je zatražio smještaj u samici, Palmer je odolio svim iskušenjima da konačno prizna. Sa stoičkim mirom istrpio je sve napade, skupio lijepu kolekciju ožiljaka i onda samo dan prije kraja te golgote pobjegao iz kaznionice. Zašto?

To pitanje neće zaintrigirati samo čitatelja nego i cijeli niz bočnih likova u priči. U potragu za njim krenut će policija, lokalna i federalna, ali i neke tajnovite osobe koje će režirati otpuštanje Palmerova jedinog zatvorskog prijatelja te mu naložiti da se uključi u potjeru. Na toj točki Robotham pokreće narativnu centrifugu: gusto pripovjedno tkanje rasteže u prostoru i vremenu, u priču uključuje desetak važnih aktera, zapliće intrigu i napinje je koliko i živce svoje publike. Digresije u prošlost, ne samo u vrijeme kad se pljačka zbila, nego i u Palmerovo djetinjstvo, ni najmanje ne ublažuju napetost, nego je, dapače, dodatno dohranjuju, istodobno usložnjavajući širu sliku novim komadićima puzzlea. Pisati o krimićima delikatna je stvar jer se čitatelju ne smije previše otkrivati. No, siguran sam da nikome neću pokvariti gušt uranjanja u Robothamov svijet ako kažem da se ovdje zapravo radi o libru koji posjeduje rijetko transžanrovsko obilježje. Barem koliko ga se može čitati kao punokrvni kriminalistički roman, "Život ili smrt" jest i ljubavna priča, koja je, da stvar bude još zanimljivija, temeljito ozračena duhom vesterna.

Lik Audieja Palmera priziva u sjećanje cijelu paletu likova kodificiranih u klasičnim kaubojcima, usamljenih jahača tragične sudbine s nepokolebljivim etosom, kao da nemamo posla s našim suvremenikom nego nekom modernom inačicom Shanea. Ako, poslije svega, mislite kako se radi o sentimentalnoj priči na korak do plačljive melodrame, koja je sve samo ne intelektualno poticajna i uzbudljiva, da, priznajem, vjerojatno ste u pravu. Ali to još uvijek nije dovoljan razlog da biste se oglušili o moju svesrdnu preporuku da ovaj libar ipak pročitate. Užitak vam jamčim, a poslije sami smišljajte razloge i pokušajte racionalizirati zašto ste guštali u tako trivijalnoj prozi.

Pisac iz sjene
Michael Robotham je Australac rođen 1960. godine. Cijelo desetljeće živio je i radio kao novinar u Velikoj Britaniji, da bi se potom posvetio pisanju "autobiografija". Kao ghost-writer publicirao je petnaest memoarskih knjiga u ime viđenijih osoba iz svijeta umjetnosti, politike, vojske i sporta. Prvi krimić objavio je 2002., a "Život ili smrt" donio mu je prestižnu nagradu "Zlatni bodež", najveće godišnje priznanje u kategoriji kriminalističke proze, pobijedivši konkurente kao što su Stephen King ili J.K. Rawling.

Jezično pitanje
Svi američki recenzenti knjige, čije je prikaze potpisnik ovih redaka imao prilike pročitati, pohvalili su Robothamovu žanrovsku vještinu, ali i istaknuli prilične rezerve što se tiče autorove, recimo to tako, jezične spreme. Naime, kako je knjiga ambijentirana u Texas, neke su dijaloške dionice libra napisane na lokalnom dijalektu i to, navodno, vrlo neuvjerljivo. Zanimljivo, piščevo vladanje tim idiomom pohvalili su samo recenzenti teksaških novina.

Naslovnica Librofilija