Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Katalog tjeskobe

librofilija

Glavna junakinja je Slovakinja čija majka umire u Bratislavi dok ona u Beču pokušava preživjeti kao čistačica i preboljeti kraj veze s rumunjskim bauštelcem? Ajme meni! Više od toga sižea može me uzrujati samo činjenica da je dotična priča dobila nagradu Europske unije za književnost.

Naime, moja malenkost nema više ni volje ni živaca čitati knjige – baš kao ni gledati filmove – o istočnoeuropskim junacima koji žive u dickensovskom siromaštvu, poniženi i na rubu gladi, šlepajući za sobom članove najuže obitelji, koji u najgorim mukama puštaju duše s beznadnom dijagnozom upisanom u zdravstveni karton. Naprosto sam sit priča uronjenih u tranzicijske muke koje – kao da same po sebi nisu dovoljno strašne – još prate i jezive boleštine.

Ako se mene pita, sve je tu sumnjivo. Od pojmovnika nadalje. Tranzicija bi, po definiciji, trebala biti prijelazno razdoblje, pa zašto onda, pobogu, ona na europskom istoku traje dulje od četvrt stoljeća? Po kojemu bismo to kriteriju društvenu nepravdu u zemljama bivšeg socijalističkog bloka trebali zvati tranzicijskom, a onu sa zapada kapitalističkom, kad se doslovce radi o istome?

Nadalje, postalo je nekom vrstom književne mode (i filmske, dakako) likovima istočnjaka odricati pravo na nesreću koju će "sami izabrati", a koja nije socijalno ili medicinski uvjetovana (položajem na društvenoj ljestvici, odnosno rasporedom molekula u organizmu).

Dok junacima knjiga iz zapadnih kultura nitko ne brani da propadaju u bezdan apatije i dešperacije čak i ako žive u razmjernom obilju, uredno podmiruju sve svoje obaveze i dobra su zdravlja, njihovi istočni kolege imaju se pravo rasplakati samo ako su dospjeli u slijepu fiskalnu ulicu ili ih mori neka neizlječiva bolest. Dobro, možda malo karikiram, ali shvatili ste što želim reći. Jeste li? Hvala.

A sad vas molim da lijepo zaboravite sve što sam kazao, jer roman Svetlane Žuchove "Slike iz života M." (na hrvatski ga je prevela Sanja Milićević Armada) s tim nema nikakve veze.

Da, majka glavne junakinje umire, ali ne kao u onim turobnim rumunjskim filmovima gdje protagonisti ruzinavim daciama vozaju očeve u plitkoj komi od jedne do druge ruinirane bolnice.

Cinici bi kazali kako gospođa krasno umire u blistavim uvjetima: ne fali joj ni lijekova, ni osmijeha medicinskih sestara, na raspolaganju ima čak i televizor (premda je u takvome stanju da od njega nema nikakve koristi). Još jedno da, protagonisticu upoznajemo (i) kao gastarbajtericu, raspadu čije veze je kumovala neimaština. Ali ona nam ne pripovijeda o životu koji su presudno odredili politički, odnosno društveni odnosi i neumoljive biološke datosti.

Ona govori o tjeskobi, (ne)mogućnosti komunikacije, obiteljskim odnosima, strahu, sramu, granicama ljubavi, a ponajviše o svakodnevnim tričarijama, rutinskim poslovima koje preko volje odrađujemo, premda su oni zapravo puno više od toga jer čine kičmu svakog našeg dana. Njezina priča nije ekskluzivno slovačka niti pripada samo ovome vremenu, ona posreduje iskustvo u kojemu se svatko može prepoznati. "Slike iz života M." naslov su koji dosta vjerno predstavlja autoričinu pripovjednu strategiju.

Roman je strukturiran kao niz ispovjednih zapisa u kojima se medicinska sestra Marisia, zaposlena u nekoj bratislavskoj bolnici i u vrlo ozbiljnoj vezi koja bi uskoro trebala dobiti službenu potvrdu, prisjeća majke i njezina umiranja, ali i drugih epizoda iz vlastite prošlosti. Njezino knjigovodstvo uspomena na prvi je pogled distancirano i hladno, ispisano sažetim, funkcionalnim stilom, no iza tog privida sabranosti i mirnoće kipe emocije koje njezina junakinja pokušava (i uspijeva) držati u leru.

Čak i kad pripovijeda o egzistencijalnim nevoljama i oskudici, Žuchovu ne zanima društveni ili politički podtekst. Ili je, u svakom slučaju, zanima kudikamo manje od posljedica što ih materijalna prikraćenost ima po emotivni život i intimne odnose.

"Slike iz života M." uznemirujuća su knjiga, ali ne zato što razotkriva bolna društvena pitanja i proturječja, nego stoga što nas suočava s nama samima. Libar je ovo koji se može čitati i kao neka vrsta autorskoga kataloga tjeskobe u mnogim njezinim pojavnim oblicima, kataloga koji vas to više mora dirnuti jer je ispisan ekonomično, pregledno i precizno, bez stilskih kerefeka i kićenja.

Autorici je ponekad dovoljno pet ili šest rečenica da vas uroni u dramu s kojom bi vas manje vješti pisci gnjavili stotinjak ili više stranica ne uspijevajući na koncu posredovati ni zrnce nelagode.

Za ilustraciju, evo vam i jednog pasusa: "Danas sam uvjerena da mišljenje o umiranju mogu imati samo oni koji su već umirali. Čak ni to što sam mamino umiranje mogla pratiti svaki vikend u izravnom prijenosu, ne daje mi pravo za to. U umiranju sam sudjelovala svaki tjedan od petka poslijepodne do nedjeljnog ručka, kad bih se autobusom vraćala na kolodvor.

Dok sam ja sjedila u vlaku za Beč i veselila se ljetu, mama je umirala dalje. Imala je pune ruke posla s umiranjem, a moje mišljenje o tome nije ništa promijenilo. Bilo je drsko misliti da ne umire samo mama, nego umiremo svi."

Tatina kći
Svetlana Žuchová rođena je 1976. godine. Studirala je psihologiju u Beču i medicinu u Bratislavi, a danas živi u Münchenu gdje radi kao psihijatrica. Debitirala je zbirkom kratkih priča, a potom objavila tri romana koji su svi redom ušli u finale natjecanja za najprestižniju književnu nagradu "Anasoft Litera". Kad se ne bavi pacijentima s poremećajem prehrane i pisanjem proze, prevodi s njemačkog i engleskog jezika. Zanimljivo, i njezin otac Ivan Žucha održavao je paralel-slalom između psihijatrije i književnosti.

I jedno i drugo
"Identiteta imam više, kao i svaka osoba", kazala je u jednom intervjuu Svetlana Žuchová. "Nekoliko osobnih i profesionalnih. Moji kolege na poslu dugo nisu imali pojma da pišem, a pred piscima sam skrivala svoj život liječnice, kojeg sam se pomalo i stidjela. S godinama sam naučila prihvaćati ova dva zanimanja kao dijelove svoga jedinstvenog identiteta. Sada razumijem da se oni međusobno ne isključuju, da mogu biti i jedno i drugo, i da je to u redu."

Naslovnica Librofilija