Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Na utuk čistuncima: 'Jezičnu republiku' treba najtoplije preporučiti svima koji su duboko uvjereni da je siroti hrvatski jezik teško bolestan

Recenzija

Ivo Žanić znanstvenik je pomalo neobične radne biografije. Na javnu scenu iskoračio je kao beletrist objavivši 1983. godine roman "Trinaesti prozor". Činjenica što je knjiga lijepo primljena – o njoj je, primjerice, vrlo pohvalno pisao Momčilo Popadić – nije ga motivirala da nastavi književnu karijeru, nego se prestrojio na novinarski kolosijek. Sve do kraja osamdesetih radio je kao lektor, redaktor i autor, prvo u "Večernjem listu", a potom u "Startu", održavajući redovitu suradnju sa "Slobodnom" i "Nedjeljnom Dalmacijom".

Devedesete je proveo kao urednik (Grafički zavod Hrvatske, "Erasmus", "Most/The Bridge", Biblioteka Relations DHK) i slobodni pisac, da bi se tek 2002. definitivno odlučio za znanstvenu karijeru i zaposlio na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. No, čak i u danima (godinama, desetljećima) kad se nije legitimirao zanimanjem sociolingvista, Žanić je kao autor bio zaokupljen slojevitom dinamikom odnosa između jezika i društva.

Iz njegovih do danas objavljenih publicističkih odnosno znanstvenih djela mogla bi se sasvim lijepo rekonstruirati suvremena povijest, politička i kulturna, ovih prostora, premda nijednu knjigu nije pisao s takvom ambicijom jer se uvijek bavio "samo" jezikom. "Mitologija inflacije" (1987.) bila je zaokupljena žargonom ekonomske krize, "Smrt crvenog fiće" (1993.) Domovinskim ratom, "Prevarena povijest" (1998.) odnosom između tradicijske kulture i političke komunikacije, "Hrvatski na uvjetnoj slobodi" (2007.) europskim integracijama, a "Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci" (2009.) sinkronizacijama crtića i regionalnim stereotipima.

Njegov novi libar "Jezična republika" nosi podnaslov "Hrvatski jezik, Zagreb, Split i popularna glazba", koji funkcionira kao neka vrsta "teasera" (termin koji izvorno označava atraktivne najave filmova, a koji bismo, u odsutnosti prikladnije riječi, mogli prevesti kao navlakušu). Navlačenje potencijalne publike na hard-core znanstveno djelo (zamašnoga opsega, prekrcano fusnotama, opremljeno iscrpnom bibliografijom...) može se na prvi pogled činiti bizarnim izborom, ali ima itekakvog smisla, jer ovdje se radi o vrlo šarmantnoj i čitkoj knjizi koja ne cilja na uski, specijalistički krug čitatelja, nego na svu intelektualno radoznalu čeljad široke opće kulture.

U osnovi, libar se bavi pitanjem u kolikoj je mjeri naša jezična praksa određena utjecajima iz sektora popularne kulture, jednako domaće kao i one iz uvoza, osobito angloameričke. I treba ga najtoplije preporučiti svim gorljivim čistuncima koji su duboko uvjereni kako je siroti hrvatski jezik teško bolestan, pače gangrenozan, pa nam nema druge nego naoštriti skalpele i nemilosrdno sasjeći sve nepovratno kontaminirane dijelove tkiva.

Na utuk gospodi kojoj je jezik zdrav i čio samo kad je konzerviran, uronjen u formalin željezne norme i nepropusno zabrtvljen u akademskoj staklenci, dakle, kad je on muzejska, a ne životna činjenica, Žanić pokazuje kako je upravo otvorenost neke komunikacijske prakse različitim utjecajima mjera njezina vitalizma, pa, ako hoćete, i jamstvo njezine budućnosti.

Bezbroj je primjera u knjizi koji ilustriraju ovu tvrdnju, a jedan je osobito zgodan. Festivali Kajkavske popevke u Krapini i Melodije Istre i Kvarnera utemeljeni su i do danas vođeni s nepopustljivom ambicijom da sačuvaju izvornu glazbenu i jezičnu baštinu podneblja. Splitske, pak, Melodije Jadrana nisu u tom smislu autorima stihova i glazbe zadavale čvrsta pravila igre.

Ta otvorenost za svoju je posljedicu imala stvaranje pjesama koje su se vrlo ležerno odnosile prema dalmatinskom dijalektu, slobodno ga kombinirajući s književnim standardom. Neortodoksan pristup lokalnoj tradiciji festival je otvorio suradnicima iz svih dijelova tadašnje Jugoslavije, koncentrirajući na jednome mjestu autorsku kvalitetu i veliki komercijalni potencijal. Melodije Jadrana postale su tako jedna od ključnih smotri zabavne glazbe, za razliku od Kajkavske popevke i MiK-a koji su do danas ostali manifestacijama regionalnog dometa i značaja.

Uspjeh splitskog festivala označio je i prodor dalmatinskog dijalekta daleko izvan granica matičnoga podneblja, čineći ga razumljivim na puno širem prostoru. Ukratko, južnjačka je parlatina samo profitirala zbog svoje nedogmatske otvorenosti, za razliku od zagorskog i istarskog idioma koji su se, trudeći se sačuvati svoju čistoću, osudili na marginalnost i nerazumijevanje izvan matičnih sredina.

Ova priča nije znakovita samo u povijesnome smislu, nego osvjetljava i aktualni trenutak. Naime, već neko vrijeme na splitskom se festivalu – ne možda svjesnom, programatskom odlukom koliko pomodnim pristajanjem na diktat trenda – siluje kvaziarhaični dalmatinski leksik, pa pišu srokovi nastali u miješanome braku između baštine i neznanja. I nije bez vraga činjenica što kroz to isto vrijeme splitski festival gubi na svome utjecaju i popularnosti.

No, da se vratimo Žaniću i njegovoj knjizi. "Jezična republika" zaslužuje svaku preporuku jer je rijedak primjer djela koje u isti mah osvaja akribijom, provocira polemičnošću i zabavlja širinom uvida.

Kiklop za 'Magarce'
Ivo Žanić rođen je u Splitu 1954., ali je zapravo dijete Newcastlea, dakle, Kaštel Novoga. Doktorirao je 1994. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a redoviti je profesor kolegija iz sociolingvistike i medijskog jezika na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Njegovi radovi tiskani su u brojnim časopisima i zbornicima u Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Velikoj Britaniji, Švedskoj i SAD-u, a za knjigu "Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci" nagrađen je Kiklopom.

Stari selebritiji
Ako ste mislili da su selebritiji riječ odnosno fenomen novoga doba, koji su u naš jezik velikodušno uveli tabloidi i komercijalne televizije, bojim se da griješite. Žanić podsjeća na slučaj Janka Iblera koji u romanu "Zora" iz 1920. godine spominje stanovitu mladu Zagrepčanku koja za boravka u liceju u Zürichu "sluša najnovije pjesme europskih i američkih celebriteta" (po njemačkom Zelebrität). Tu riječ često je koristio i novinar Josip Horvat u značenju onih koji "nekom virtuoznošću fasciniraju svijet, a sutra već budu zaboravljeni".

 

Naslovnica Librofilija

VIŠE IZ RUBRIKE