Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Katalonska matrjoška

Širokoj publici (ma koliko uska ona kod nas zapravo bila) nije lako preporučiti roman od 746 stranica. Zapravo je toliko teško da sam uvjeren kako su neki već nakon prve rečenice odustali od čitanja ovoga prikaza. Još je i teže nagovarati ikoga da se uhvati u koštac s knjigom koja ima nekoliko desetaka markantnih likova, a čija je radnja razbacana i u prostoru i u vremenu, pokrivajući raspon od nekoliko stoljeća i slobodno bordižajući preko granica niza zemalja.

Najteže je, pak, uvjeriti potencijalnog čitatelja da svoje vrijeme pokloni autoru koji stalno izmjenjuje pripovjedne perspektive, epohe i lokacije. A kad kažem stalno, shvatite me vrlo doslovno. Jer, katalonski pisac Jaume Cabré strašno voli započeti rečenicu u prvome, dakle, ispovjednom licu, recimo, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u Barceloni, pa se onda prešaltati na glas sveznajućeg naratora, spuznuti nekoliko vjekova u povijest i dobaciti se do Cremone, sve u toj istoj rečenici.

Jedno s drugim trebalo bi voditi zaključku kako ovoga tjedna imamo posla s librom koji je i beznadno debeo i još beznadnije zamršen te s autorom koji je učinio sve što je u njegovoj moći da potencijalnim čitateljima zagorča život. Da? Zvučat će naoko paradoksalno, ali teško da je uopće i zamisliti promašeniji zaključak. Jer, roman "Ispovijedam" čita se s nevjerojatnom lakoćom.

Netko zaneseniji od autora ovih redaka mogao bi se sada očešati o onu staru frazu, pa podvući kako ćete dotični libar u hipu progutati. Naravno da nećete. Da ste librofil s plućima Kristijana Curavića, ne biste ga mogli pročitati u dahu.

Ali da ćete uživati u svakome retku i kroz stranice jurišati bez ikakva napora, e to vam jamčim. Uostalom, ako ste čitali "Glasove Pamana", Cabréov roman kod nas preveden prije četiri godine, lako ćete se dati nagovoriti. I taj je libar na prvi pogled mogao zastrašiti svojim volumenom, razvedenim meandrima fabule te izmjenom pripovjednih i vremenskih perspektiva, a ipak se pokazao kao štivo upravo magične privlačnosti.

"Ispovijedam" je priča o Adriàu Ardèvolu koji pokušava saldirati svoj život. Odrastao je kao jedinac u imućnoj obitelji, potpuno lišen roditeljske ljubavi. Otac mu je bio antikvar koji je svojedobno napustio studij bogoslovije, sociopat opsesivno predan potrazi za povijesnim dragocjenostima i ambiciji da od potomka načini erudita koji će govoriti barem desetak jezika.

Njegova majka bila je, pak, emocionalno distancirana žena zaokupljena željom da joj sin jednoga dana postane violinistički virtuoz. Kroz cijelo djetinjstvo, zapravo i kroz čitav život, Adrià se probijao u društvu samo trojice prijatelja, dvojice imaginarnih – utjelovljenih u figuricama šerifa Carsona i poglavice Crnog Orla – i jednog stvarnog, Bernata. Ma koliko god se grčevito opirao očevim planovima, izrast će u osobu formatiranu željama svog roditelja: naučit će svu silu što mrtvih što živih jezika, među ostalim i aramejski, te postati znanstvenik svjetskog ugleda.

Kako vrijeme bude odmicalo, shvatit će kako je naslijedio i očevu strast za skupljanjem antikviteta. Njega, doduše, neće zanimati vrijedan namještaj ili sitnije dragocjenosti, nego povijesno važni rukopisi koje će kupovati na crnome tržištu ne postavljajući previše pitanja odakle su došli ti papiri. Dok bude udovoljavao toj infišaciji, polako će razgrtati velove tajni sa života svog enigmatičnog oca, konačno shvaćajući kakvim se poslovima on bavio i kako je došao u posjed svoje najvrednije imovine: violine Viali čuvenoga cremonskog graditelja Storionija iz 1764. godine.

A priča o tome čudesnom glazbalu priča je o prokletstvu, ne, naravno, sudbinskome, nego povijesnome koje je tragično odredilo živote svih koji su ga uzeli u ruke, pa tako i Adriàova oca koji ga je uz posredovanje svojih vatikanskih veza svojedobno kupio od odbjeglog nacista.

Roman "Ispovijedam" nalik je debeloj figuri matrjoške. Čim je rasklopite, pred vama će se ukazati još jedna, samu mrvicu manja, koja pak u sebi skriva drugu, ova treću...

Priča o Ardèvolu samo je šifra za otključavanje niza drugih, ne manje potresnih, koje Cabré zavodljivo prepleće. U tome gustom pripovjednom tkanju ruku pod ruku idu i zvjerstva inkvizicije, i užasi holokausta, i grozote frankizma. A opet, ma koliko se bavio "velikom" poviješću, roman je to skoro pa komoran, zaokupljen intimnim i malim, nepodnošljivo tužna priča o ljubavi i prijateljstvu.

O čemu zapravo Cabré piše? Lakše bi bilo odgovoriti na pitanje koja je to tema izmaknula njegovu autorskom interesu. No, ako već trebamo tražiti zajednički nazivnik koji okuplja sve njegove pripovjedne matrjoške, onda je to zlo. Kako ono široke, povijesne magnitude, tako i ono malešno, teško vidljivo, što čuči u svakom od nas, koje nas možda ne čini sposobnima proizvoditi nesreću, ali nas onemogućava da sreću prepoznamo i u njoj uživamo. Na koncu, dopustite mi malo prostodušne čitateljske euforije: "Ispovijedam" Jaumea Cabréa autentično je remek-djelo!

Nagrade i prijevodi

Jaume Cabré rođen je u Barceloni 1947. Sveučilišni je profesor književnosti, filmski i televizijski scenarist te vrlo plodan prozaik. Objavio je pet zbirki priča, deset romana, tri knjige eseja te tri libra za mlade. Djela su mu prevedena na dvadesetak jezika i ovjenčana s otprilike jednakim brojem prestižnih priznanja. Gorljivi je i vrlo optimističan zagovornik katalonske državnosti: "Uspjet ćemo budući da je želja za neovisnošću većinska želja sviju."

Diplomat i prevoditelj

Prevoditelj je najbolji kad je nevidljiv, kad ti se čini da je bez ikakva napora neki rukopis elegantno situirao u drugi jezik. Trud što ga je uložio Boris Dumančić (inače karijerni diplomat) itekako je vidljiv, ali to ništa loše ne govori o poslu što ga je obavio. Dapače. Trebalo je beskrajno puno strpljenja, znanja i talenta da bi se s katalonskog prevela ova romaneskna freska koja se čita kao da je mišljena i napisana na hrvatskome. Kapa dolje.

 

Naslovnica Librofilija

VIŠE IZ RUBRIKE