Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

ivica Ivanišević

Jedino rješenje jest otvaranje crkava u shopping mallovima

Jučer, danas, malo sutra

Nedjelja, prokleta nedjelja, nigdje nikog, pustinja, u našim snovima još samo sjećanja...“, pjeva Aki Rahimovski već skoro punih trideset godina. Ova zimzelena uspješnica Parnog valjka snimljena je 1988. i objavljena na albumu „Sjaj u očima“. Jedan poredak i jedna država raspadali su se u izravnom prijenosu, ali smo još uvijek živjeli svoju samoupravljačku socijalističku rutinu koju današnji klinci jedva mogu shvatiti. Većina lokala, svejedno radi li se o perferijskim pajzlovima ili fensi-šmensi kafićima odnosno restoranima u centru grada, zatvarala se u deset sati navečer, najkasnije u jedanaest. Nedjeljom se jeo subotnji kruh; samo su novine toga dana u tjednu bile svježe.

Ništavilo socijalističke nedjelje Husein Hasanefendić vješto je pretočio u pjesmu čiji puni smisao, bojim se, izmiče generaciji rođenoj u kapitalizmu. Naravno, i danas se, baš kao i onda, čovjek može užasno osjećati nedjeljom. Meni, recimo, mogućnost kupovine friškog kroasana, para cipela ili perilice rublja ne samo radnim danima nego i vikendom još uvijek nije dovoljna da bih uživao u sjajnom ili barem solidnom raspoloženju. No, tko mi je kriv? Većini građana jest.


Zabrana stila života

Prokletstvo nedjelje razmrvljeno je u prah izgradnjom prvog shopping malla, uvjereni su Hrvati (baš kao i Srbi, Slovaci, Mađari, Česi...) Iz toga, međutim, naši crkveni oci izvode potpuno pogrešan zaključak kako je potrebno „samo“ zabraniti rad trgovina nedjeljom i sve će opet biti kao nekada: sedmoga dana u tjednu i pustinjaci će krepavati od dosade, a jedinu zabavu nudit će bogomolje s pjevanim misama. Stvar je, međutim, u tome da se oni zapravo zauzimaju za zabranu jednog stila života, i to ne bilo kakvog, nego masovno raširenog.

Potreba za kupnjom kroasana, cipela ili perilice samo je alibi – i to vrlo površan – da ljudi nedjeljom nagrnu u goleme betonske kubuse na obodima gradova, gdje će onda satima ispijati kave, šetati glavnim trgovačkim prometnicama koje fingiraju bulevare ili susretati znance na grijanim trgovima kojima samo manjkaju golubovi da bi stvorili privid vanjskog ambijenta. U shopping mallove ljudi, naime, odlaze iz suštinski istih razloga zbog kojih pohode i crkve: zato što su društvena bića, hrvaju se s usamljenošću i lakše im je živjeti u okružju drugih ljudi, čak i kad s njima nisu ni u kakvoj vezi: i sama fizička blizina nepoznatih osoba koji put je dovoljna da umanji naš doživljaj vlastite izdvojenosti ili izoliranosti.

Borba za zabranu rada trgovina nedjeljom jedna je od rijetkih ako ne i jedina bitka koju je poveo crkveni establishment i koju će zajamčeno izgubiti čak i u ovakvoj Hrvatskoj nad kojom bi valjalo postaviti veliku napu da povuče tamjanske pare kojima je cijela zemlja temeljito okađena. Jer, s druge strane interesnog brvna ne stoji famozni trgovački lobi pogonjen tuđinskim kapitalom, nego sâm narod koji se silno veseli špartati ugodno klimatiziranom i blještavo osvijetljenom kutijom shopping malla kao da je iguana u terariju. Nad tom činjenicom dijelim užasnutost naših biskupa i nižega klera, ali tu, bojim se, nema pomoći. Što prije osvijesti svoj poraz, crkva će prije učiniti uslugu ne samo sebi nego i cjelokupnoj javnosti, jer će nas konačno poštedjeti licemjernog kukanja nad tragičnom sudbinom trgovaca.


Borbena ponoćka


Zabranu rada nedjeljom nijedna vladajuća garnitura neće potpisati jer bi takva odluka bila ekonomski štetna (utjecala bi na porast stope nezaposlenosti, pad potrošnje i, posljedično, BDP-a), a u socijalnom smislu sasvim promašena: šljakeri iz trgovačkog ceha ostali bi i nadalje jednako potplaćeni i lišeni mnogih radnih prava.

Kad već jest tako, jedino što crkvi preostaje jest pronaći neku sasvim drukčiju, iskošenu i obrnutu paradigmu. Ili da se poslužim krilaticom iz drugog religijskog kruga: kad već neće brijeg Muhamedu, zašto ne bi Muhamed brijegu? Ako se, naime, nije umjesno nadati propasti shopping mallova - a nije - zašto se „neprijatelja“ ne bi pokušalo rušiti iznutra? Ako u velikim trgovištima na rubovima naših gradova ičega ne fali, to su poslovni prostori. Kad već jest tako, zašto dio njih ne bi unajmila crkva, pa i sama nedjeljom na licu mjesta prionula udarničkom radu hvatanja zabludjelih ovčica koje napasaju oči po izlozima šminkerskih butika? Čisto da vidimo što je u praksi jače: riječ gospodnja ili reklama čovječja, obećanje vječne radosti i mira za kreposne ili kuponi s popustima za najbrže? U tom slučaju svaka bi nedjelja sličila novoj verziji slavne borbene ponoćke iz „Našeg malog mista“. Tada bi, možda, i moja malenkost poneku iskoristila da se zaputi do kojega velikog trgovačkog centra pa da iz prve ruke svjedoči velikoj komediji.

Naslovnica Jučer danas malo sutra