Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Kad su djeca u pitanju, Beljak je opasniji od Seagala

Kad bih morao izabrati jednu rečenicu koja je obilježila prvih sedamnaest godina novoga tisućljeća, dugo bih se dvoumio između upozorenja koje nam barem stotinjak puta dnevno zna zaparati uši i preporuke koja se, doduše, ne izgovara glasno, ali nam zato u pisanoj formi dolazi pred nos ma koji god televizijski kanal okrenuli.

Prva nepodnošljiva koliko i nezaobilazna rečenica glasi ovako: "Za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitajte svog liječnika ili ljekarnika."

Bojim se kako učestalost njezina emitiranja u reklamama farmakoloških pripravaka ništa lijepo ne može kazati o vremenu u kojemu živimo. Jer, frigaj ti epohu u kojoj su tablete, kapsule, prašci i sirupi roba kojom se najviše trguje i čiji tvorničari zakupljuju najviše marketinških minuta.

Taman kad na vašem malom ekranu (usput rečeno, ta je fraza imala smisla dok se nisu pojavili flat-screen televizori čija je prosječna površina jednaka onoj nogometnog šesnaesterca) spiker sprinterskom brzinom zadnji put odvergla mantru o nuždi konzultiranja s damama i gospodom u bijelim mantilima, na ekranu se pojavljuje druga, ne manje iritirajuća objava kojoj nitko ne može uteći.

Na uznemirujuće crnoj pozadini, ispod zaokružene brojke 12, jednostavnim fontom redovito se ukazuje sljedeća uputa koja ima težinu nepopustljive naredbe: "Programski sadržaj koji slijedi nije primjeren za osobe mlađe od dvanaest godina." I još nije snimljen film koji bi utekao tome bespogovornom nalogu.

Teška psovka 'jebemumiša'

Od dana kada su braća Lumière u Indijskom salonu pariškog Grand Caféa projicirala "Ulazak vlaka u stanicu" naša se civilizacija svega nagledala. Snimljene su tisuće remek-djela, milijuni osrednjih naslova i milijarde očajnih.

Neki su na masovnu publiku djelovali kao snažan sedativ, umrtvljujući joj sve osjete, drugi su, pak, uspijevali raspaliti strasti milijuna već prvim kadrovima. Do danas, međutim, nije proizveden film – ako jest, onda mi je sigurno promakao – koji bi se mogao provući ispod letvice ćudoređa koju su naši dušobrižnici postavili nisko kao da sude u finalu svjetskog prvenstva u limbo danceu.

Ta smrknuta i zabrinuta gospoda koja filmove gledaju s grimasom gađenja i potom na kutije s digitaliziranim zapisima lijepe upozoravajuće etikete, uvjerena su kako su klinci mlađi od dvanaest godina nešto poput maćuhica na Maslenici. Te tanahne cvjetove može otpuhati i topli dah dojenčeta, a kamoli tek surova bura kad se silovito strmopizdi s Velebita. Njih – sad već mislim na klince, a ne na maćuhice – treba zaštititi od svega: nasilja, seksa, prostačkog rječnika, polemički intoniranih tema...

Govoreći sasvim načelno, kao odgovorni roditelji, takvu vrstu pažnje mogli bismo čak i pozdraviti. Problem, međutim, iskrsava onoga trenutka kada se s terena teorije i načela prebacimo na čistinu svakodnevice. Gdje treba povući crtu koja dijeli, recimo to tako, poželjne od manje poželjnih sadržaja?

Na početku, uvjereni su naši cenzori koji spuštaju brklju svemu: sisi u dubini totala, koju je izložila statistica u pedesettrećemu redu, osamnaesta zdesna; psovci koja je vulgarna koliko i "jebemu miša", a koju izgovara slučajni prolaznik kojega je u sedamdesetoj minuti filma pokakao golub; šamaru kojim je glavni junak počastio nekog bezubog nasilnika...

Problem s predikatizacijom koja mlađima od dvanaest godina de facto i de jure brani gledati bilo kakav film ili televizijsku seriju, osim možda "Vlaka u snijegu" i "Družbe Pere Kvržice", još je i veći kad skontamo kako je na djelu sasvim nenačelna nepravda.

Klince, s jedne strane, štitimo od tobože loših televizijskih utjecaja, a s druge ih nemilice izlažemo prebogatom katalogu opačina, pravoj pornografiji duha koja iskrsava u bezmalo svakoj minuti informativnog programa.

Čuvaj se Krešine misli

Krešo Beljak, čovjek koji za sebe još uvijek tvrdi kako je uvjereni oporbenjak premda u to više nitko ne vjeruje, neki dan se, primjerice, založio da država roditeljstvo prizna kao legitimno zanimanje, a visinu plaće svim zainteresiranim obnašateljima toga posla odredi sukladno kriteriju produktivnosti, dakle, prema broju uzdržavane djece.

Ne znam kako vi na to gledate, ali da kojim slučajem imam dijete mlađe od dvanaest godina, naročito žensko, trudio bih se zaštititi ga ne od Stevena Seagala, Brucea Willisa, Jennifer Lopez ili Scarlett Johansson, nego od Kreše Beljaka.

Sve nabrojene hollywoodske zvijezde, sasvim sigurno, nikada nijednu djevojčicu nisu poticale da se zapusti, svede na karijernu dojilju i kućnu ropkinju kao što je to čelnik HSS-a učinio pledirajući za izrijekom rodno neutralno, ali na terenu patrijarhalne prakse itekako žensko "zanimanje".

Naslovnica Jučer danas malo sutra