Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Naš premijer podsjeća na Seku Sablić u filmu 'Maratonci trče počasni krug'

Jeste li ikada čuli za Milana Timotića Batu? Teško da jeste. A opet, još su i manje šanse da se baš nikada niste s njim susreli. Dotični gospodin pojavljuje se u sceni iz kultnog filma "Maratonci trče počasni krug", one večeri kad je vlasnik palanačkog kinematografa Đenka (Bora Todorović) svojim mještanima prvi put predstavio ton film.

Na platnu se tom prilikom projiciraju kadrovi iz kratkometražnog dokumentarca pod naslovom "Nedovršena simfonija jednog grada: Priča jednog dana" redatelja Maksa Kalmića.

Ton film

Film je snimljen i montiran samo nekoliko dana prije travanjskog bombardiranja Beograda. Konac te 1941. godine redatelj neće dočekati jer će ga strijeljati Nijemci. Njegova glavna zvijezda, tenor koji je nježnom interpretacijom šlagera "Vi svi što maštate o sreći" dirao srca tadašnje publike, bio je puno bolje sreće.

Dočekao je duboku starost i preminuo 1988. godine u Chicagu, premda mu takav sretan rasplet nije bio "zapisan". Toga prvaka beogradske opere, koji je za zagrebačku tvrtku "Edison Bell" tridesetih godina snimio nekoliko gramofonskih ploča na kojima je interpretirao sevdalinke i popularne šlagere, narodne su vlasti osudile na smrt, no on se na vrijeme povukao na pričuvni položaj u Austriju, odakle se nekoliko godina kasnije preselio u SAD.

Koja mu je konkretna inkriminacija stavljena na teret, ne bih vam znao reći, ali Batica nikad nije skrivao svoje gorljive simpatije prema četničkom pokretu, za čije je viđenije čimbenike u dijaspori ilitiga rasejanju rado i često nastupao.

Ali zašto uopće otimam kruh Siniši Škarici čiji je core business, kao što znamo, estradna arheologija i gnjavim vas detaljima iz životopisa pjevača koji je na vrhuncu popularnosti bio prije cirka 80 godina?

Zapravo sam ovu kolumnu htio započeti s velikom glumicom Jelisavetom Sekom Sablić, ali me ponijelo. Jer, čim se Milan Timotić pojavio na kinematografskom platnu, gospođa Seka u ulozi gospođice Krstine, kćeri Bilija Pitona (Zorana Radmilovića), dakle, pijanistice koja je do tada redovito nastupala u kinu kao glazbena pratnja nijemim filmovima, ispalila je na živce, glasno poručila "Serem vam se u ton film!" i razbila zvučnik.

Naravno, sad bi se poneko s razlogom mogao upitati a zašto, pobogu, pišem o velikoj glumici kad bih u stupcima ove rubrike trebao pisati o malim političarima? A što da vam kažem? Htio sam zapravo zabilježiti ponešto o Andreju Plenkoviću, ali me ponijelo.

Zadnjih dana naš me premijer, naime, neodoljivo podsjeća na Seku Sablić iz "Maratonaca". Kao što je i ona, sirota, pukla na živce jer se nije znala nositi s preteškim problemima koji su je snašli, tako i naš predsjednik Vlade sve češće puca u izravnom prijenosu. To je, naravno, posve ljudski i savršeno razumljivo. I najhladnokrvnija čeljad povremeno se znaju pogubiti i dati oduška neodoljivome porivu da se na nekoga okome retoričkim rafalom ili naprave štogod još i gore.

Nevolja je, međutim, u tome što (sve češćim) nervoznim ispadima Plenković zapravo troši jedini opipljivi kapital kojim raspolaže.

Kad se uspeo na vlast, mi zapravo nismo imali pojma o njemu, kojim on to znanjima i vještinama raspolaže, a koje se mogu iskoristiti za napredak ove posrnule zemlje. Kao što nismo znali onda, ne znamo ni danas, iz čega slijedi, bojim se, neizbježan zaključak kako naš premijer takvih vrlina uopće ni nema. Da ima, valjda bismo ih do sada nekako opazili.

Simpatije javnosti uspio je zadobiti samo zbog svoje pristojnosti i odmjerenosti. Pošto uglađeni, europejski maniri i rafinirani stil ponašanja nisu bogzna kako česti u hrvatskoj politici, zapljeskali smo mu kao dobrodošloj iznimci koja bi mogla promijeniti uvriježene, dakle, deprimirajuće niske standarde ophođenja.

Ljubin Grob

Godinu dana kasnije sve se jasnijim čini kako se nisu promijenili naši žaljenja vrijedni običaji, nego osoba gospodina premijera. Čim se nađe u škripcu – a to mu se događa manje-više svakoga dana, jer svoje kompromitirane ministre i druge miljenike brani odlučnije nego što je Sava Kovačević svojedobno branio Ljubin grob – istanjeni živci zapucketaju pred reporterskim kamerama i mikrofonima, pa i on sâm počinje priznavati kako, eto, treperi.

Plenković još uvijek nije otišao tako daleko da, poput rastrojene gospođice Kristine Piton, prijeti javnim defeciranjem, ali njegova mimika, odnosno govor tijela, jasno signaliziraju kako se jedva obuzdava. S obzirom na činjenicu kako do isteka premijerskog mandata treba proteći strašno puno vremena, svi su izgledi kako bismo u dogledno vrijeme mogli svjedočiti reprizi slučaja ton film.

Naslovnica Jučer danas malo sutra