Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Ivica Ivanišević: Moju Hrvatsku nisu 'uskrisili' Tuđman i suradnici, nego vlastiti mi djedovi

Jučer, danas, malo sutra

Ploču žele maknuti oni koji nisu ni željeli Hrvatsku, izjavio je nekidan Milijan Brkić. Ta rečenica samo se na prvi pogled doima kao još jedan gadljivi pokušaj pljuvanja po ljudima drukčijeg, pitomijeg svjetonazora. Jer, ruku na srce, ona baš nije u cijelosti lišena svakoga smisla. Željeti se, naime, može samo ono što se nema. Vozač ruzinave peglice žudi za Lamborghinijem, ucviljeni vlasnik pivskoga trbuščića mašta o pločicama, a navijač Hajduka o šampionskoj tituli.
 

Oduvijek sam u Hrvatskoj


Kako se moja malenkost rodila u Hrvatskoj i cijeloga života iz nje nije mrdnula, za čime bi to trebala čeznuti? Kad me ponese fantazija ili južina zapuše malo jače, svašta mi zna pasti na pamet: poželim da sam Francuz, Islanđanin ili Kanađanin.

Zanimljivo, nikad, ali ama baš nikad nisam pomislio kako bi bilo krasno Hrvatom se zvati. Da takvo što jesam pomislio, trebalo bi me hospitalizirati. Jer, apsolutno neporecivo i vrlo često neutješno upravo to i jesam - božemiprosti, Hrvat.

Tko zna, da sam se poput gospodina Brkića rodio u Bosni i Hercegovini, iz nekoga bih razloga možda i ja žudio za Hrvatskom. Ali nisam. Rođen sam u Splitu koji je 1944. godine vraćen matici zemlji. Da su u Drugome svjetskom ratu ustaše pobijedili, danas bih bio talijanski državljanin manjinskog porijekla, kojemu se prosječni većinac, un Italiano vero, smije kad počnem govoriti na svome kvrgavom materinskom jeziku. Kao i svako prikraćeno čeljade, žudio bih za onim što nemam, pa tako vjerojatno i za Hrvatskom. Ali, već vam rekoh, što ću kad je imam.

Nisam je dobio onoga dana kad je Franjo Tuđman slavodobitno digao ručice uvis i povikao: „Imamo Hrvatsku!“ Ona me je – naime, vječna nam i jedina domovina – strpljivo čekala da se rodim. A „moju“ Hrvatsku nisu uskrisili – kako to vele pregrijani domoljubi – dr. Tuđman i suradnici u simbiozi s domovinskim (udbaši) i iseljenim (ustašija) šljamom. Taj posao za mene i moju generaciju odradili su naši djedovi.

Iskreno, nikad nisam baš najbolje razumio ljude koji se gordo razmeću svojim porijeklom. Da se očevi i djedovi ponose svojom djecom i unucima, to mi se čini savršeno prihvatljivim. Ipak oni snose ponešto zasluga za to kakvi su im potomci ispali. Em im daruju svoje gene em se bave njihovim odgojem, pa je na koncu logično očekivati da se vesele zbog ovih ili onih uspjeha djece odnosno unuka, uspjeha u koje su utkali i dio sebe. No, kako osjećati ponos zbog postignuća svojih roditelja odnosno baka i djedova, kad ni na koji način ne možeš biti odgovoran za njih, a kamoli tek zaslužan?

Naravno, oni koji ne dijele moje mišljenje lako mi mogu odbrusiti kako se moja malenkost ne ponosi precima naprosto zato što oni, priprosti kakvima ih je bog dao, nisu učinili ništa vrijedno spomena i pamćenja. I fakat, nemojmo se lagati, razlistala krošnja mog obiteljskog stabla nije dala previše sočnih plodova. Govorimo li o mojim precima, skrušeno moram priznati kako nikoga nije ubila velika škola; nijedan svirač čembala ili teorijski fizičar nije se upisao u matične knjige pod mojim časnim prezimenom.

Sa stajališta povijesti moji su djedovi samo goli epizodisti, malešne figure jedva zamjetne na rubovima velike kompozicije rastegnute preko platna historije. Pa ipak ne bi ih bilo umjesno potpuno otpisivati. Jer, ako svoje sunarodnjake i epohu u kojoj su živjeli nisu zadužili nekim velikim otkrićem ili stvaralačkim činom, barem im jednu zaslugu nitko ne bi smio dovoditi u pitanje. Kad je trebalo birati između čovječnosti i bestijalnosti, moji djedovi nisu se premišljali: stali su uz partizane.
 

Protuhe koje su nas prodale


Dvojba s kojom su se 1941. susreli mogla bi se i ovako naznačiti: ostati Hrvatom ili postati Talijanom? Oni su izabrali prvu opciju i tako svom unuku kojega nikad neće upoznati (jer su partili prije njegova rođenja) priuštili mogućnost da se u Hrvatskoj rodi, a ne da za njom - poput Milijana Brkića - čezne.

Iz moje perspektive, ne može se ni zamisliti veći prezir prema samoj ideji hrvatstva od onoga koji je komprimiran u kvislinškom, izdajničkom pokliču „Za dom spremni“. Taj pozdrav nije sporan samo onima kojima je Hrvatska u svojim međunarodno priznatim granicama duboko i temeljito sporna. I radi se o apsolutnoj zamjeni teza kada se sentimenti prema protuhama koje su prodale svoju zemlju i svoj narod podvaljuju pod egidom patriotizma.

Tu se ne može govoriti ni o kakvome domoljublju, nego samo o njegovoj opreci - groboljublju, spremnosti da se kukavičko razbojništvo još jednom zamota u patetični ideološki celofan, da se, naime, gnjecavo govno pokuša parfumirati.

 

 

Naslovnica Jučer danas malo sutra