Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Tko je utemeljio HDZ, dr. Franjo Tuđman ili dr. Alois Alsheimer?

Antonin Varene francuska je književna zvijezda, pisac koji voli provocirati lošu savjest vlastite nacije i dizati tlak zadriglim desničarima. Prošloga tjedna dao je intervju tjedniku „Express“, u kojemu je priznao kako ne konzumira svoje temeljno građansko pravo: „Ne glasam. Znam da je to kontroverzna pozicija i trebalo bi vremena da objasnim razloge. Ali možemo reći da glasati ili ne glasati, u zemlji poput Francuske, i ne čini neku razliku.

Političari koji pozivaju na našu građansku dužnost da se ujedinimo i nadglasamo ekstremno desne stranke – to je odviše licemjerno. Nije dužnost glasača da to jednom u pet godina učine umjesto njih. Kad oni naprave svoj posao, onda ću i ja opet glasati.“

Marijanska brazda

Dok nisam pročitao ove retke bio sam uvjeren kako između Francuske i Hrvatske stoji nepremostivi ponor, cijela Marijanska brazda ispunjena razlikama, kako smo jedni od drugih udaljeni kao dva kontinenta, a ne kao dvije zemlje. A onda me gospodin Varene pokolebao. Do te mjere kako mi se čini da u sebi samom razabirem dalekog Asterixova rođaka.

Za razliku od Varenea, moja malenkost još uvijek izlazi na biralište, ali zato svaki put kad stanem pred kartonsku kutiju kažem kako mi je to zadnji. Sam sebi sličim na overdoziranog duhanskog ovisnika koji uvečer patetičnom gestom baca cigarete u škovace svečano objavljujući kako je ispušio svoje, da bi ujutro panično, na rubu suza prekopavao po kanti tragajući za španjuletom.

Moju biračku nelagodu isprva je stvarala elementarna matematika: svijest o tome kako jedan glas, k tome još i beznadno manjinskog ukusa, ne može ništa promijeniti. U zadnje vrijeme dešperacija se dodatno produbila. Shvatio sam, naime, kako moj glas – čak i kad bi imao matematičku težinu onog presudnog jezičca na demokratskoj vagi – opet ne bi mogao biti jamac bilo kakve, a kamoli poželjne promjene.

I to naprosto zato što je postalo teško, ako ne i nemoguće, razlikovati pripadnike jedne političke opcije od njima sučeljene konkurencije.

Ako je do prije nekoliko dana i mogla tinjati nada kako ovdašnji građani na izborima uistinu mogu odlučivati o budućnosti zemlje, ona je razmrvljena u prah cirkusom oko uvođenja poreza na nekretnine.

Nikoga, naravno, nije potrebno podsjećati na notornu činjenicu kako patent na tu, još jednu u nizu institucionalnih deračina, pripada SDP-u, odnosno Slavku Liniću, nekadašnjem stranačkom pit bullu u sektoru državnih financija.

Kad je onim svojim unjkavo - nazalnim glasom prvi put objavio građanima kako će im ogaditi zadnji crijep očevine, HDZ se propeo na stražnje noge. Da je Hrvatska 1991. godine branjena istim žarom kojim su oni od poreznika branili svoje vikendice, gruntove i klijeti, Domovinski rat bi bio zaključen do Božića 1991. i to našom nadmoćnom pobjedom.

Hvala bogu, Linićeva inicijativa podijelila je sudbinu svoga tvorca: završila je u famoznoj ropotarnici povijesti, gdje su je, izgleda, ovih dana pronašli skupljači sekundarnih političkih sirovina iz Plenkovićeve administracije i iznova vratili na dnevni red traumatiziranog društva.

Kao da Hrvatsku demokratsku zajednicu nije utemeljio dr. Franjo Tuđman nego dr. Alois Alzheimer, časni muževi iz naše stožerne državotvorne stranke skočili su u vlastita usta, zaboravljajući što su do prije pet godina govorili.

Njihove, pak, kolege iz SDP-a, kao prava braća po demenciji, solidarno su se popišali na vlastitu prošlost i spremno krenuli deklamirati replike izvorno napisane u HDZ-u.

Kao po komandi, bez ijednoga disonantnoga glasa, dečki iz dva sučeljena tabora spremno su razmijenili dresove: dojučerašnji zagovornici poreza postali su njegovi najžešći kritičari. Vrijedi, naravno, i obrat: tko je prije nekoliko godina skidao svece poreznicima, danas se u njih kune. Samo je reakcija javnosti ostala ista: strah pomiješan s gađenjem.

I epilog ove tugaljive epizode navlas je isti onome koji nam se već dogodio. Prije nekoliko godina, kad je postalo jasno kako su otpori uvođenju poreza jednostavno preveliki, inicijativa je stavljena na čekanje. Taj recept ponovio je ovih dana i Andrej Plenković, obrazloživši odgodu provedbe novog zakona potrebom da se pedagoški djeluje, jer je, valjda, narod retardiran pa ne shvaća koliko će dobiti ako izgubi.

Ostajem kod kuće

Poslije svega, mi bismo trebali mozgati hoćemo li na listiću zaokružiti jedne ili druge, jer se, kao fol, oni uzajamno strašno razlikuju?

Tko bi ga znao, možda su i mene napali prvi simptomi demencije, ali moja se malenkost ovoga trenutka ne može sjetiti ni jednog razloga zašto bi prve sljedeće izborne nedjelje trebao izaći iz stana i odšetati do biračkog mjesta. Radije ću slijediti primjer Antonina Varenea.

Naslovnica Jučer danas malo sutra