Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Zlatko Hasanbegović zadužio je svakog iskrenog antifašista

Splićani imaju prilično čudan odnos prema ulicama. Dok drugi ljudi stanuju na adresama što ih opisuju imena i brojevi, mi obitavamo u predjelima. Pa tako jedan živi vis-a-vis "Koteksa", drugi ispod Vidilice, treći poviše Doma omladine, četvrti na lijevu ruku od kafića tog i tog, peti desno od ove ili one pjacete...

Čak i kad se koristimo imenima ulica, u temeljitoj smo zavadi s kalendarom, pa baratamo pojmovima koji su odavno pospremljeni u povijest. Zgodan primjer za to je slučaj Zvonimirove ulice koju još uvijek – dvadesetak godina nakon njezina službenog preimenovanja – gotovo svi zovu Ulicom prvoboraca.

Velim gotovo svi, jer postoji i manjina totalnih retro-tipova koji se nikad nisu uspjeli pomiriti čak ni sa socijalističkim imenom, pa dotičnu prometnu arteriju koja spaja Biskupovu palaču s bivšom Auto Hrvatskom i nadalje zovu Tartaljina. I sâm spadam u dotičnu kategoriju, premda nemam devedeset godina.

Stvar je naprosto u tome da sam odrastao uz baku koju se frigalo za općinske uredbe, pa je u inat svakoj vlasti održavala uspomene na Split svoje mladosti i ulice nazivala imenima iz vremena Kraljevine (Jugoslavije) ili čak Carevine (Austrije).

Tin izgubio Poljanu

Ipak, najbizarniji je slučaj Poljane Tina Ujevića. Širina iza Kazališta krštena je imenom pisca kojega poštuju i vole čak i oni koji su s književnošću na "vi". Teško je danas pronaći čovjeka koji nije kadar izmucati makar stih ili dva toga velikog pjesnika, vjerojatno najvećeg što ga je naša kultura dala.

Njegovoj zimzelenoj popularnosti doprinosi i činjenica što je u pitanju "naš čovik", rođenjem Vrgorčanin imotsko-bračkih korijena, koji se k tome u našemu gradu školovao, te jedno vrijeme tu živio i radio. Unatoč svemu, njegovu poljanu svi zovu Cankarjevom.

Toga slovenskog klasika naš svijet obično brka s Franceom Prešernom (za trećeg velikog literatu sa sunčane strane Alpa ionako nitko nije čuo). Ni najveći štreberi nisu se kadri sjetiti imena makar jednoga njegova djela, premda bi ih, vjerojatno, ugodno iznenadila informacija da je dotični, uz ostalo, napisao i sljedeću rečenicu: "Više gorčine i patnje krije se u jednom jedinom radnom satu nego u cijelom životinjskom životu."

Jeste li ikad pročitali moćniji zagovor neradu, dokolici i fjaki od ove misli? No, ma koliko god bili ravnodušni prema književnom djelu velikog Slovenca, Splićani ga upravo fanatično štuju kao "krsnog kuma" poljane i uporno pretpostavljaju svome zemljaku Tinu. Veličinu toga paradoksa najbolje opisuje činjenica da ime trga svi mi sklanjamo kao da smo rođeni u deželi: izgovaramo Cankarjeva, umjesto Cankareva poljana.

No, zašto vas uopće gnjavim tupeći o smiješnoj navadi Splićana da ignoriraju službene nazive ulica? Samo zato da bih naznačio koliko je suštinski svejedno kako će netko imenovati određeni trg, bulevar ili kaletu. Koji god naziv vlastodršci izabrali, to ni najmanje neće utjecati na naše živote.

A opet, kad čovjek vidi što se zadnjih tjedana događa u Zagrebu, ispada kako nema važnijega posla od krštenja javnih površina.

Smrt Freddyja Kruegera

Svi izabrani deputati, sva pamet metropolitanske politike upregla se u polemički jaram, pa sveudilj gude o rasporedu slova na limenim pločama. Kao da u tome gradu nema ni jednog jedinog komunalnog ili socijalnog problema.

Ne manjka tamo ni vrtića ni parkinga, svi javni servisi besprijekorno delaju kakti švicarske vurice, investicije se slijevaju u Agram tolikom silinom da valja podizati zečje nasipe, kultura doživljava neviđeni procvat, rekreacijskih zona ima u tolikome broju da je danas teško pronaći Zagrepčanina bez muskulfibera, sve javne kuhinje nalaze se na korak do gašenja, jer više nitko nije gladan; dapače, ljudi su siti svega...

Ukratko, u našemu glavnom gradu veselo je kao na Ultri ili Zrću. A radost njegovih stanovnika bila bi potpuna da nije jednog pokojnika čija moćna sjena kao tmasti oblak ne zaklanja sunce prosperiteta.

Između Zagrepčana i blistave budućnosti stoji samo Josip Broz Tito, Freddy Krueger iz noćnih mora Zlatka Hasanbegovića, kojega (Freddyja, a ne Zlatka, na daj Bože) treba uporno, svakoga dana iznova ubijati, jer ovaj na neku čudnu foru stalno oživljava.

Tu se otprilike nazire i ključni razlog zbog kojega je Hasanbegoviću poraz suđen čak i kad mu se čini da je pobijedio. Naime, nitko više od njega i kolegice mu Esih nije učinio na betoniranju Titova kulta ličnosti u našemu vremenu. I svaki iskreni antifašist trebao bi im na tome zahvaliti. Jer, da nije njih, ne bi bilo ni Josipa Broza, on bi, kao i toliki drugi pokojnici, naprosto izblijedio iz javnog pamćenja.

Ovako, možemo samo ponavljati davni srok: "Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži!"

Naslovnica Jučer danas malo sutra