Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Ni naslinici ni njihove žrtve kod nas ne uživaju jednaki tretman

Kada bi mi sveti Petar u svojoj beskrajnoj milosti ponudio da slobodno izaberem hoću li u raj ili u pakao, upitao bih ga samo jednu stvar: A kamo će biskup Košić? Ako je njemu zapisana radosna vječnost, tada bez mrvice kolebanja biram vrući kotao pun sumpora.

Naprosto, lakše bih se pomirio dovijeka ostati metom vražjega trozupca, negoli i poslije smrti dijeliti prostor sa sisačkim prelatom.

Ljupka prijetnja

Ovo spominjem samo zato da bih podcrtao neporecivu činjenicu kako ništa pod kapom nebeskom ne povezuje dotičnog duhovnika i moju malenkost. Barem sam tako mislio do prije nekoliko dana. A onda su svi mediji prenijeli vijest kako je Košiću putem Facebooka upućena prijetnja koju je policija s dužnom pažnjom primila na znanje, pa
počinitelja bezodvlačno privela.

I sâm imam ograničenih iskustava s nasilnicima koji društvene mreže definiraju kao platformu za zastrašivanje. Činjenica što nisam aktivan na Facebooku nije mi bila od kakve koristi. Prijetnja mi je odaslana putem profila „Slobodne Dalmacije“, i ja sam je vrlo ozbiljno shvatio.

A kako i ne bih? Budućnost u medicinskom koritu jamčio mi je gospodin neusporedivo mlađi i snažniji od mene, k tome i dovoljno drzak ili samo glup da iza prijetnje stane punim imenom i prezimenom. U duhu slavne Mesićeve fraze „neka institucije rade svoj posao“, ljupki sam incident prijavio nadležnim organima.

Na postupanje policije i DORH-a nemam apsolutno nikakvih primjedbi. I jedni i drugi pristojno su me ugostili, poduzevši sve potrebne korake. To će reći da su prijetitelja (eto nam nove lijepe hrvatske riječi!) saslušali, načinili zapisnik i prepustili mi da odlučim hoću li nastaviti s kaznenim progonom dotičnoga.

To mi, naravno, nije bilo ni na kraj pameti, jer život je previše kratak da bih vrijeme tratio po sudnicama. K tome, vjerovao sam da već i sama prijava može proizvesti neke vrlo opipljive učinke.

Prije svega, junačina se, pretpostavljam, ipak malo uplašio kad mu je policija pokucala na vrata. A potom, da je svoje obećanje naumio ispuniti, moje premlaćivanje nitko ne bi mogao pripisati nepoznatom počinitelju.

Biskup Košić i moja malenkost tako su se, eto, ćudljivim spletom okolnosti našli u vrlo sličnoj poziciji. No, sa sličnošću ipak ne bismo smjeli pretjerivati. Jer, naši slučajevi samo su na prvi pogled usporedivi. Za početak, razina prijetnje kojoj smo bili izloženi ni izbliza nije ista.

Dok je meni blistavu budućnost naviještao nabildani mladac, njega je na zub uhvatio oronuli starac. Jedino što povezuje ovu dvojicu virtualnih nasilnika jest višak drskosti ili manjak pameti: obojica su odlučila utjerati nam strah u kosti ne zaklanjajući svoj građanski identitet.

Što je još važnije, institucije zaštite poretka potpuno su drukčije reagirale. Košićev hejter promptno je uhićen, moj je pak saslušan u vlastitome stanu i to nekoliko dana nakon podnošenja prijave.

Što se to u samo nekoliko godina promijenilo, pa da policija sada brzinom koja bi posramila Usaina Bolta i sa željeznom nepopustljivošću trenira strogoću? Je li se išta promijenilo?

Potonje pitanje ima još i više smisla znamo li da se svake minute svakoga dana u oceanu Facebooka i Twittera, te u postovima ispod članaka publiciranih na internetskim portalima uredno orgija: izlijevaju slapovi gnusnih uvreda i prijeti što batinama a što „konačnim rješenjem“. Kada bi policija zaista htjela unijeti reda u tu džunglu, sve mačete ovoga svijeta ne bi joj bile dostatne.

Naravno, represivni aparat uvijek može reći kako se u Košićevom slučaju nije branila samo fizička biskupova osoba, nego i princip. Brzina i snaga odgovora na izrečenu prijetnju jasna je poruka ne samo počinitelju toga kaznenog djela, nego i svima drugima koji bi rado posegnuli za istom metodom zastrašivanja. Činjenica, međutim, što se zadnjih dana dotični princip testira samo na osobama iza kojih stoji stvarna (Plenković) ili simbolička moć (sisački biskup), prilično kompromitira ovaj zaokret.

Neka ga kazne

Ma koliku mi mučninu Košić redovito izazivao svojim javnim ispadima, nimalo ne suosjećam s inkomodacijom kojoj je izložen njegov hejter.

I ako će mu sutra odrezati drakonsku, upravo nemilosrdnu kaznu, nemam ništa protiv. Prvi ću tome zapljeskati. Jer, svaka prijetnja nasiljem ili smrću uvijek je bila i uvijek će ostati nadideološko pitanje oko kojega niti može niti smije biti pogađanja.

Samo... dokle god država s jednakim žarom ne stupi u zaštitu osoba drukčijeg svjetonazora (a dugačak je popis ljudi lijevog opredjeljenja koje se zastrašuje na dnevnoj bazi), imat ću razloga sumnjati u čestitost i iskrenost represivnog aparata.

Naslovnica Jučer danas malo sutra