Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Zašto je predsjedavanje HDZ-om rizičniji posao od testiranja Rimčeva bolida?

Jučer, danas, malo sutra

Ne kaže se zaludu kako bi čovjek trebao dobro promisliti prije negoli nešto poželi, jer, tko zna, želja bi mu se mogla i ispuniti. Zamislimo, primjerice prosječnoga člana Mladeži HDZ-a. Ako je ambiciozan – a naravno da jest, zašto bi se inače u nježnoj dobi grebao za partijsku iskaznicu? – on se zacijelo, od prilike do prilike, zna prepustiti zavodljivim maštarijama.

Zamišlja punu dvoranu Vatroslava Lisinskog, tisuće razdraganih delegata iz svih dijelova zemlje kako vitlaju zastavama i oduševljeno kliču njegovo ime. Upravo su objavljeni rezultati stranačkih izbora i on je s 99,97 posto osvojenih glasova proglašen pobjednikom. Ovo je tek početak, uvjeren je novi predsjednik HDZ-a. A kako i ne bi? Do večeri će ga hospitalizirati na Odjelu za proktologiju, a onda će tim ponajboljih domovinskih kirurga satima prekopavati po njegovim crijevima da otamo izvuku najsrčanije čestitare.

Opaka kletva

Našemu se junaku čini kako je pred njim blistava budućnost. Doduše, stražnjica ga pasje boli, ali on ima puno povjerenje u liječnike, a i analgetici čine svoje. Kad bol umine, novog predsjednika HDZ-a ponesu maštarije. Zamišlja sljedeću scenu: Sabor je upravo izglasao promjenu Ustava kojom se njega proglašava doživotnim premijerom. Zastupnici su obliveni suzama ganuća, a on jedva suspreže zlurad osmijeh, jer zna ono što oni ne znaju. Da je, naime, već dogovorio odlazak na mjesto predsjednika Europskoga vijeća. Odakle će, ako Bog da - a dat će! - za koju godinu otići na mjesto Generalnog tajnika UN-a.

Ovo je tek početak, radosno podvlači u mislima naš junak, ni ne sluteći da mu je kraj već zapisan. Naime, iskustvo nam govori kako se fraza "dabogda postao predsjednik HDZ-a" nipošto ne može artikulirati kao topla, srdačna želja. Ona uvijek zvuči kao opaka kletva. Pogledajmo, uostalom, kako su prošli dosadašnji obnašatelji te časne dužnosti.

Franju Tuđmana s funkcije je smijenila smrt. Bolest je naprosto bila brža od stranačkih zaplotnjaka koji su mu radili o glavi.

Ivo Sanader izbrisan je iz članstva i upisan u stalni sudski inventar, a strancima ga obično predstavljamo kao hrvatsku inačicu grofa Monte Cristo.

Brzina kojom je Jadranka Kosor izbačena iz HDZ-a nikad nije izmjerena. Naprosto, do danas nitko nije uspio kalibrirati štopericu na milijuntinku sekunde.

Konačno, Tomislav Karamarko još uvijek je zaveden u stranačkim knjigama, ali tu okolnost teško da možemo tumačiti kao izraz milosti gospode kojima je nekoć predsjedavao: prije će biti da je on svojom pokornom, trapističkom šutnjom kupio privilegij da ga ne razvlače po prašini i ne napucavaju kao ispuhanu loptu.

Nema bokobrana

Postati predsjednik vladajuće stranke bilo gdje na svijetu razlog je za neopisivu sreću. Samo kod nas nije. Onome koga pogodi ta strašna pegula, najbolje je da se uputi do najbliže crkve i zapali svijeću za vlastitu dušu. Jer, prije ili kasnije, neće uteći raspletu da ga dojučerašnji podanici rastrgnu kao hijene strvinu. Kao što znamo, u redovima HDZ-a lijep je broj onih koji čvrsto vjeruju da je teorija evolucije puka budalaština. A opet, nigdje nećete naći toliko zakletih darvinista kao u društvu zajedničara. Kako su se oni kadri boriti za opstanak, to nitko nije.

Čim opaze dojučerašnjeg čimbenika na koljenima, ciljaju ga puntama od postola. (Usput, taj je refleks kod SDP-ovaca potpuno zakržljao. Eno Bernardić već mjesecima nemoćan leži, a nitko ga nije kadar dokrajčiti. Samo ga usitno i s visine pljuckaju.)

Da je posao predsjedanja HDZ-om tisuću puta rizičniji od, primjerice, testiranja Rimčeva bolida, znaju svi osim, izgleda, Andreja Plenkovića. Nema dana da se njemu u stranci ne otvori neki novi džep otpora, ne nagovijesti novi front. A što su nezadovoljnici glasniji, u njemu bubri veća prčevitost.

Pokušavajući se prikazati snažnijim i moćnijim liderom nego što doista jest, on nehotice pili granu na kojoj sjedi. Umjesto da širi i učvršćuje krug odanih pristaša, on se izdiže iznad sviju. Otišao je tako daleko da je nekidan sve ministre javno posramio rečenicom kako nemaju odriješene ruke. Zašto bi, poslije toga, itko od članova kabineta osjećao i mrvicu lojalnosti prema njemu? Koliko ja znam, Pinocchio je bio jedina marioneta u povijesti, koja je osjećala naklonost prema svojemu lutkaru.

Andreju Plenkoviću nitko ne štiti bokove, on iz rukava ne može izvući pričuvni ešalon stranačkih pretorijanaca, nikoga nije zadužio toliko da umjesto njega položi glavu, a široku bazu poklonika ionako nikad nije imao: do partijske se lože uspeo ne ugazivši na parket. Ukratko, njegovo vrijeme odbrojava ma koliko se izvana činio nedodirljivim.

Naslovnica Jučer danas malo sutra