Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Nema razlike između preljubnika i kvazidomoljupca

Tu ste priču, jamačno, mali milijun puta pročitali ili odgledali na filmu. Dakle...

Svanuo je lijep, sunčan dan. Glavnome junaku još je i mrvicu ljepši, jer je njegova supruga prije pola sata s velikim kovčegom sjela u taksi koji će je odvesti u zračnu luku, odakle će poletjeti nekoliko stotina kilometara sjevernije ili južnije na nekakav seminar. On je upravo pristavio šalicu kave, zadovoljno otpuhuje dim prve jutarnje cigarete i baca pogled na veliki zidni sat. S veseljem zaključuje kako ga samo minute dijele od toliko žuđenog susreta s Njom.

Dotična je, naravno, ljepša i mlađa od njegove supruge. Upoznali su se prije nekoliko tjedana na otvorenju izložbe zajedničkog prijatelja i odmah, kako se to veli, kliknuli. Te iste večeri završili su u krevetu, shvatili da ne mogu jedno bez drugoga i otada koriste svaku priliku da bi se prepustili strastima. A gdje ćeš ljepše prilike od one kakvu im je upravo režirala sudbina. Supruga je daleko, stan je prazan, pred sobom imaju nekoliko dana potpune slobode i diskrecije.

Uhvaćeni na djelu

Oglašava se zvonce na ulaznim vratima i on zaključuje kako je bio u krivu. Ne dijele ga minute do prvog požudnog poljupca, ma ni sekunde ga ne dijele, jer ona je već tu. On gasi opušak, pritiska špricu dezodoransa za usta da bi se oslobodio neugodnog zadaha, žuri prema vratima, otvara ih... i njihova se tijela sljubljuju u strastvenome stisku.

Nekoliko minuta kasnije stan je u priličnome neredu. Na cijelome potezu od predsoblja preko hodnika sve do spavaće sobe posijani su dijelovi odjeće koje su se putem oslobađali: u jednome kutu odbačena je njezina bluza, u drugome grudnjak, malo dalje leži ispuhano klupko najlonki, a na noćnom ormariću lampa je zastrta abažurom od crnih čipkanih gaćica.

Naš glavni junak i njegova priležnica hropću i stenju predani omamljujućim, ritmičkim pokretima i u tome trenutku čini im se kako život ne može biti ljepši. Ali, naravno, može biti puno gori. Čega postaju svjesni čim se spavaćom sobom prolomi zaglušujući vrisak.

Oznojeni ljubavnici uspaničeno se osvrću i na dovratku opažaju suprugu glavnoga junaka. Nisu, naravno, čuli kad je otključala bravu stana i odložila svoj teški kovčeg u predsoblju, ni slutili nisu da su zbog štrajka pilota i kabinskog osoblja otkazani svi letovi, pa se ona morala vratiti kući.

Naš junak oslobađa se zagrljaja voljene, okreće se, jastukom pokriva svoju uvelu muškost i izgovara najkretenskiju od svih rečenica koje je muški um ikada smislio: „Draga, nije ono što misliš...“

Ta imbecilna fraza prvi je put izgovorena vjerojatno u Altamiri, kad je nekog uspaljenog pračovjeka njegova družica prvi put zatekla in flagranti kako u njihovoj bračnoj pećini opslužuje susjedu. Sve otada lozinka uspaničenih preljubnika uporno se ponavlja i mogao bih se kladiti da je i u trenutku dok ispisujem ove retke drhtavim glasom izgovara neki nesretnik zatečen u erotskome prijestupu.

Nekidan sam, međutim, konačno shvatio kako i od te uboge rečenice koja se izriče u pokušaju očajničke obrane, a govorniku jamči bračnu kataklizmu, ipak ima jedna gora. Ona, doduše, nije globalno raširena, za njom poseže samo naš svijet, ali nema nikakve sumnje da dubinom svoga jada obilato nadmašuje omiljenu frazu raskrinkanih uspaljenika. Dotična rečenica glasi: „Učinili smo to zbog Hrvatske“.

Alibi za zločince

Kao što refren „Draga, nije ono što misliš“ nepogrešivo prokazuje kurbara, tako i zaklinjanje u svete domovinske interese legitimira barabu kojoj je boljitak zemlje zadnji na listi prioriteta. Čim čujete da je netko nešto učinio zbog Hrvatske, tada znate da se radi o moralno neprihvatljivome djelu koje je režirano iz najsebičnijih mogućih poriva te da općemu dobru može samo naškoditi.

Ta rečenica univerzalni je alibi lopova i zločinaca svake zamislive fele, retorička para i magla kojom se pokušavaju prikriti manji ili veći, ali sasvim sigurno nečasni predumišljaji. I to je svakome s kvocijentom inteligencije većim od broja cipele savršeno jasno. Pa ipak, naši kvazidomoljupci, ništarije koje bi se htjele predstaviti kao sveci, uporno ponavljaju isto.

Od prilike do prilike poneki takav tip biva zatečen s prstima u pekmezu: velikog patriotu novine prokažu kao sitnog kriminalca. Da zlo po njega bude još i veće, u paketu s optužbom obično ide i iscrpan dokazni materijal, kubik-dva faksimila koji ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji. I čega se u tome strašnom času, kad ga krenu napadati slijeva i zdesna, naš domovinski mucavac kadar dosjetiti? Suočen s javnim osudama, sve što on ima reći staje u sljedeću rečenicu: „Drage Hrvatice i Hrvati, nije ono što mislite...“

Naslovnica Jučer danas malo sutra