Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Samodoprinos

Jučer, danas, malo sutra

Hrvatski jezik je na udaru! – zagrmio je ovih dana kardinal Bozanić. I čovjek se zaista mora upitati tko je ovdje udaren. Boris Dežulović nekidan je vrlo iscrpnim i preciznim tekstom pokazao kako između friške Deklaracije o zajedničkom jeziku i Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika iz 1967. godine nema ama baš nikakve razlike. Odnosno ima, ali samo utoliko što su se sastavljači potonjeg dokumenta pozivali na tekovine narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, a njihovi mlađi kolege nisu.

Ma koji crowdfunding

Ali džabe sve i utaman kad viđenije hrvatske muževe vazda svrbe Srbi.

I dok oni tako imaginiraju raketne udare na naš nevini materinski jezik s lansirnih rampi istočnih susjeda, u govoru i tisku udomaćuju se riječi koje naše sirote matere nikad nisu prevalile preko usta. Eto, recimo, crowdfunding.

Taj je pojam u našu javnu komunikaciju ušao izravnom zaslugom državnog aparata koji je uskratio novac neprofitnim kulturnjačkim inicijativama, a onda su one stvar pokušale spasiti javnim apelima da im se doniraju sredstva. Sama ideja budžetiranja ovih ili onih projekata novcem koji će građani (što više njih, to bolje) slobodnom voljom uplaćivati, izvorno nema nikakve veze s kulturom i dosta je stara.

Barem koliko i praksa izdavanja ratnih obveznica kojima su se financirali vojni pothvati. S militarističkog terena koncept se u međuvremenu prelio i u druge sfere društvenog života, a danas je najčvršće ukorijenjen u biznisu. Princip je jednostavan: neki poduzetnik ili skupina njih s inovativnom idejom, ali bez novca potrebnog za njezino razvijanje, objavljuje poziv svim zainteresiranima da uplate novac u zamjenu za budući poslovni udjel ili kao velikodušnu donaciju.

Mučimo se mi i oni...

Naravno, tu su recepturu poslovično dekintirani kulturnjaci vremenom srdačno prigrlili.

Kod nas je trenutačno najpoznatiji slučaj crowdfundinga onaj što su ga poduzeli organizatori šibenskog Festivala alternative i ljevice.
FALIŠ je imao sve: razlog, program i publiku. Falio im je tek novac, jer im je Ministarstvo kulture dodijelilo sredstva u iznosu koji se ne može shvatiti drukčije doli kao neumjesna zajebancija, pa su se oni zahvalili na potpori i odlučili raspisati javni poziv. Do danas su skupili kudikamo više para nego što im je država u svojoj beskrajnoj milosti izvoljela dati u pet godina.

I sve je to lijepo i krasno, svi – dakako, osim države – zaslužuju aplauz: jednako organizatori kao i velikodušni podupiratelji, ali zašto, pobogu, lomimo jezik izgovarajući kraudfanding kad imamo lijepu hrvatsku riječ samodoprinos?

Ona je, doduše, vrlo slična ne manje lijepoj srpskoj riječi za dotični pojam koja glasi, nećete vjerovati, samodoprinos. Ali zar je doista mudro tjerati Hrvate i Srbe da odustanu od jedne zajedničke riječi samo zato da bi u budućnosti izgovarali neku drugu zajedničku riječ koja će im k tome dovijeka ostati tuđicom i koju će s mukom artikulirati?

Treba, međutim, biti iskren pa priznati kako naše nevolje s crowdfundingom nisu isključivo jezične prirode. Mi se mučimo i sa samim sadržajem toga pojma. Isprva je, kako rekoh, on bio vrlo patriotski obilježen, jer su ljudi na taj način financirali ratove što ih je njihova država vodila. No, u civilnom sektoru on je vremenom izgubio domoljubni sadržaj: građane se naprosto poziva da vlastitim novcem podupru neku ideju, a ta ideja u pravilu se ne tiče ni krvi, ni tla, ni zastave. Osim kod nas.

Ovo što se zadnjih dana događa s "Agrokorom", svi pozivi koji nam estradne zvijezde, oporbeni političari ili predstavnici dobavljača upućuju tražeći od nas da spizu kupujemo isključivo u "Konzumovim" dućanima, ne mogu se shvatiti drukčije doli kao apeli kojima se potiče neka nakazna varijanta crowdfundinga.

Zašto bismo, pobogu, ulagali u koncern koji sliči prociduši, iz kojega su istočene milijarde i kojega se od dugova pokušava spasiti novim zaduženjima? Da se ne radi o pravnoj nego o fizičkoj osobi, čovjeku čiji dugovi nadmašuju vrijednost njegove ukupne imovine, nitko živ, ma ni rođeni brat, ne bi uložio u njega.

Lošiji Hrvati

Sve i kad bi se našao netko duševan da nam kaže kako mu ipak valja pomoći jer nam to nalaže čovjekoljublje, otpisali bismo ga kao budalu. S druge strane, sad se od nas traži da pokažemo domoljublje i podupremo cijeli luzerski koncern.

Nismo, međutim, još uvijek čuli odgovor na pitanje koje se to čarobno patriotsko svojstvo krije u odgađanju neizbježnog sloma gubitaša, odnosno – da budem sasvim precizan – zašto bismo vi ili ja ostavljali pare u mreži posrnulih trgovina umjesto da kupujemo u, recimo, kvartovskim dućanima koji vode neki čestiti i marljivi ljudi bez dugova i bilo kakvih repova? Jesu li oni lošiji Hrvati zato što su bolji i trgovci i ljudi?

Naslovnica Jučer danas malo sutra