Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Rendes s Plenkovićem

Jučer, danas, malo sutra

Što smo do prije šest mjeseci uopće znali o Andreju Plenkoviću? Većina naših oskudnih spoznaja bila je iz druge ruke: čuli smo što o njemu govore drugi, a sasvim rijetko bili smo u prilici čuti što on sâm kaže. Famozni obaviješteni izvori predstavljali su ga kao pristojno educirana, smirena i tolerantna čovjeka nesklonog konfliktima, uzornog baštinika europskih vrijednosti.


Idealni šef diplomacije


Ta reputacija išla je ruku pod ruku s prikladnom, dakle, uglađenom vanjštinom. Ništa što smo o njemu do tada znali nije ga kvalificiralo da bude dobar predsjednik vlade. Ako je već trebalo tražiti nišu u kojoj bi mogao ostvariti sve svoje vidljive potencijale, onda ga je bilo kudikamo lakše zamisliti kao šefa diplomacije. I svojim radnim iskustvom i svojim temperamentom doimao se kao idealan ministar vanjskih poslova, politički operativac koji će otopljavati odnose tamo gdje su oni opasno zahlađeni ili ih produbljivati u slučajevima gdje su partnerstva otprije čvrsta i postojana. Kakvim će se pokazati u stolcu predsjednika vlade, mogli smo samo nagađati.

Tješila nas je, međutim, spoznaja, kako nije loše na toj funkciji, za promjenu, imati čovjeka koji nije - ili su nas barem uvjerili da nije - przničavi svadljivac čiji nabildani ego producira samo sukobe. Izbor Andreja Plenkovića za mandatara bio je neka vrsta nacionalnog „blind datea", rendesa naslijepo u kojemu su birači izabrali romantičnu večeru s osobom koju su preporučile samo ljepuškasta fotografija i marketing usmene predaje. Nikada nisam čuo da je neki sastanak s nepoznatim ili nepoznatom imao sretan epilog.

Takvi su završeci rijetki čak i u holywoodskim romantičnim komedijama, a kamoli u stvarnome životu. Bojim se da slučaj Andreja Plenkovića u tom smislu nije nikakva iznimka. Liberalni dio javnosti najviša je očekivanja od njega imao u sferi otopljavanja društvene klime odnosno zauzdavanja desnog rekonkvista. I kako stvari po tom pitanju danas stoje? Zapravo, nikad gore.


Zlatko vlada dalje


Zlatko Hasanbegović više nije ministar, ali se po svemu čini da upravo on određuje kurs kojim će ići naša kultura. Njegovi pokušaji demontaže jedinog uređenog segmenta umjetničke produkcije u nas, onog filmskog, urodili su plodom tek nakon što je ispraznio ladice kabineta u Runjaninovoj ulici. Njegovi kadrovi posijani po savjetničkim vijećima Ministarstva kulture još uvijek oblikuju izdavački pejzaž zemlje, a javna televizija i dalje se doima kao tvrtka s tipfelerom, jer su njezini profesionalni domašaji upravo jadni. Kao da mu je službenom detronizacijom Plenković napravio uslugu, rasteretio ga zamorne funkcije na kojoj je svakoga dana rasipao energiju odgovarajući na prosvjede, peticije, apele i kritike, pa se sada može bez zadrške posvetiti svome core businessu, prosijavanja podobnih od nepodobnih umjetnika.

Karamboliranje kulture mila je majka u usporedbi s onim što se događa u sektoru znanosti i obrazovanja. Braneći kompromitiranog ministra suicidalnom voljom koja bi posramila i samog Savu Kovačevića, od Vlade je Plenković napravio suvremenu inačicu mitskog Ljubina Groba.

Kao da želi poručiti: dok čujete retoričku pucnjavu iz Banskih dvora, znajte da još ima živih, naravno, ne proletera, nego branitelja neobranjivog - Barišićeva obraza. A nakon što je iz Hrvatske uspio otjerati Ivana Đikića, obračun sa zdravom pameću poprimio je katastrofične razmjere. Ako se mene pita, slavni je znanstvenik ćaknut tip.

Nije mu bilo dosta što je u preporod ove zemlje investirao svoju pamet, dragocjeno vrijeme i razgranate veze po bijelome svijetu, nego je bio toliko budalast da je uložio i vlastiti novac pritom ne tražeći ništa zauzvrat.

Nogirati genijalca koji je po stručnoj literaturi citiran toliko puta da ti se mora činiti kako on nije fizička nego pravna osoba, veliko poduzeće za štancanje prevratničkih otkrića, a sve to da bi se zaštitila osoba koja se sapliće o repove vlastite prošlosti, može samo čovjek koji ima ozbiljnih problema s vlastitim egom.


Ništa od snova


Sve donedavno mogli smo vjerovati ili se barem nadati kako je Plenković od one vrste ljudi koji se ne stide priznati vlastite greške. Okej, zaribao sam, to je normalno, savršeno ljudski i može se ispraviti, sve što treba je pritisnuti dugme za resetiranje. Ali ne, našemu premijeru to ne pada na pamet.

I upravo to neugodno svojstvo čini ga neobično bliskim tipovima kao što su Karamarko ili Milanović, ma koliko se on sâm trudio brendirati kao njihova sušta suprotnost. Tražili smo njihova antipoda, ali smo, bojim se, dobili samo prerušenog, fino nalickanog, karakternog blizanca. Još jednog čovjeka koji pati od papinskog sindroma i tvrdo vjeruje u dogmu o vlastitoj nepogrešivosti.

Naslovnica Jučer danas malo sutra