Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Hoćemo, dakle, nećemo

Priča o otvaranju arhiva iz socijalističke epohe savršena je kost za javno glodanje. O toj temi, naime, svatko ima svoje mišljenje, a nitko zapravo nema pojma. Za početak, ne zna se koliko je (i kakvih) dokumenata još uvijek čvrsto zabravljeno iza vrata kojima se ne može slobodno pristupiti. Potom, možemo samo nagađati na kojim se sve lokacijama čuva ta koliko misteriozna, toliko i zavodljiva građa.

Konačno, nije jasno, barem ne širokoj javnosti, što bi famozno otvaranje arhiva uistinu trebalo značiti. Neki – a njihov broj uopće nije zanemariv – žive u čvrstom uvjerenju da bi kroz arhivske depoe mogli bordižati s kolicima kao da su u trgovačkome centru, pa po volji birati dosjee čiji će sadržaj potom šerati na društvenim mrežama. Jer, kakva je to sloboda pristupa dokumentima ako u njoj može uživati samo povlaštena manjina povjesničara i drugih profesionalnih istraživača?

Ubili tri muhe

Kako bilo da bilo, stavljanjem te teme na dnevni red Petrov i družina kao da su jednim udarcem ubili dvije muhe: em su se pokušali dodvoriti dijelu biračkoga tijela koje čezne za lustracijom, em su na smrt preplašili HDZ u čijem su se krilu udomili brojni nekadašnji vjernici Partije.

Na žalost mostovaca, ovim su potezom ubili i treću muhu. Naime, zadnje preostale mrvice vlastite vjerodostojnosti. Koalicija malomišćanskih buntovnika, koja je u međuvremenu prerasla u stranku, sve donedavno glasno je isticala kako je ne zanimaju ideološki prijepori koji vode samo produbljivanju podjela u društvu. A onda su, eto, žeravu tinjajućih mržnji odlučili zapišati benzinom i pretvoriti je u oganj.

Raspirivanje vatre bit će ujedno i jedina opipljiva posljedica njihove inicijative za provjetravanjem arhivskih depoa. Nikakva se lustracija neće dogoditi, i to ne samo zato što će joj se grčevito oduprijeti još uvijek sjajno pozicionirani tipovi koji se plaše da bi ih mogli sustići repovi vlastite prošlosti.

Naprosto, skoro tri desetljeća nakon demontaže socijalizma ta je vrsta simboličkog obračuna s jednom epohom i poretkom savršeno besmislena. Najmlađi čovjek koji bi se trebao naći na lustracijskom udaru vjerojatno je navršio šezdesetu, a golema većina negativaca koji bi tako bili prokazani ionako su već odavno korisnici grobljanskih smještajnih kapaciteta.

Uznemiravanje javnosti

Šuplja lustracijska saga koja uzburkava strasti nije, međutim, jedina eška kojom vladajući draže birače ove zemlje. Kupovina Ine, vojni rok, deprecijacija kune... ima toga koliko hoćete.

Ne bih znao kako danas stvari stoje po tom pitanju, no dobro pamtim kako je u socijalističkom zakonodavstvu postojala i odredba kojom se sankcionira krimen uznemiravanje javnosti širenjem neutemeljenih glasina. Formulacija je bila blistavo sročena, bogom dana za maštovite interpretacije.

Kome se prohtjelo, po istoj je osnovi mogao goniti i Jehovine svjedoke jer navješćuju kraj svijeta, i nacionaliste koji tvrde kako je bratstvo i jedinstvo obična izlika za velikosrpski hegemonizam, i kvartovske dangube koje se kunu da je nogometno prvenstvo namješteno.

Ako je taj zakonski članak u ovom ili onom obliku do danas preživio, nema nikakve dvojbe tko bi se prvi trebao naći na njegovu udaru. Ili ipak ima? Naime, teško mi se odlučiti tko je po toj osnovi krivlji: predsjednica Republike, predsjednik Vlade, predsjednik Sabora ili, pak, dame i gospoda koji sjede skalinu, dvije ispod njih.

Kao da im je u opisu radnoga mjesta živcirati ili zastrašivati birače, a ne skrbiti se za njihove egzistencijalne interese, oni već dulje od stotinu dana ne čine ništa drugo osim što nas šamaraju najavama događaja koji se, zajamčeno, neće dogoditi.

Vladajući ne odustaju

Nemojmo se zajebavati, mi nikada nećemo kupiti Inu, jer nemamo para. Iz istog razloga nikada nećemo uvesti ni vojnik rok. Konačno, nećemo ni deprecirati kunu jer nitko živ nije kadar procijeniti kakve bi sve posljedice ta odluka mogla imati za standard građana, odnosno koju bi razarajuću lančanu reakciju ona mogla proizvesti.

U ovoj zemlji već se tjednima i mjesecima ni o čemu drugom ne govori osim o tih nekoliko tema koje se predstavljaju kao neobično polemične, dvojbene, otvorene, kontroverzne, podložne različitim interpretacijama..., premda je svakom s inteligencijom većom od broja cipele jasno kako je raspravljati o njima uzaludno koliko i sporiti se oko toga ima li Hajduk šanse osvojiti prvenstvo.

Unatoč svemu, vladajući ne odustaju. Što i nije neko iznenađenje. Jer, kad nisi sposoban riješiti opipljive i stvarne probleme, onda fabriciraj maglovite i lažne. Stvori privid da radiš: neka selo gori, a ti se, bako, češljaj.

Naslovnica Jučer danas malo sutra