Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Hrvatska in, Italija out: ajmo sad, vrijeme je užitka. Čekamo 1. prosinca, a onda na tron!

glava u balunu

Hrvatska in, Italija out. Te dvije nogometne presude sam dočekao prezadovoljan. Što se tiče naše reprezentacije to je bio još jedan “deja vu” gušt, osjećaj trijumfa i ponosa premda se radi o kategoriji kvalifikacija za prvenstvo svijeta u Rusiji slijedeće godine.

A što se tiče Italije, njihova eliminacija mi je draga iz tri razloga: prvo, jer je prolaz Šveđana na mundijal donio Hrvatskoj napredak u drugi pot prigodom ždrijebanja; drugo, zbog naših igrača u talijanskim klubovima kako bi ih još više cijenili; treće, jer će se napokon u Italiji, po osjećajima mojoj drugoj domovini i to baš zbog “calcia”, pokrenuti proces obnove nogometa.

Tko je pratio na televiziji utakmicu u Milanu mogao je uočiti niz poučnih događaja: od strastvenog navijanja sedamdeset tisuća “tifosa” do zadnjeg časa, preko reakcije Giggija Buffona, legendarnog vratara koji je na zvižduke s tribina himni Švedske podigao ruke na aplauz... Moglo se vidjeti i izuzetnu borbenost, srčanost, žestinu u igri domaćina, na kraju i tužnu sliku domaćih igrača, u prvom redu baš Buffona koji se oprostio od reprezentacije, premda se nadao šestom uzastopnom nastupu na prvenstvu svijeta.

Što se tiče zvižduka himnama gostujućoj reprezentaciji, što se u pravilu događa od strane nepristojnih gledatelja i kod nas, može se zaključiti po onoj talijanska poslovici “tutto mondo e un paese” (cijeli svijet je jedno selo). A što se tiče borbene, požrtvovne, srčane igre Talijana isto tako je potrebno citirati velikana talijanskog sportskog novinarstva, pravog akademika nogometa Giannija Breru, koji je u više navrata konstatirao “con cuore si perde” (sa srcem se gubi), to jest da u nogometu nije dovoljna samo želja, htijenje već da treba i znanja.

A naša reprezentacija je u posljednje tri kvalifikacijske utakmice, osim ove dvije s Grčkom, tu ubrajam i onu protiv Ukrajine u Kijevu, pokazala sve vrline: srce, kuražnost plus znanje jednako trijumf. O da, i ova utakmica u Pireju je imala vrhunske vrijednosti, bez obzira na 0:0, onu pragmatičnost da se dođe do rezultata, koji je bitan. U ovom slučaju pravi trend, jer nam svima omogućuje nova iščekivanja i nadamo se ushićenja.

Najprije da raščistimo pitanje na koje četiri eminentna sudionika rasprave u HTV-ovoj emisiji “Otvoreno”, Ćiro Blažević, Damir Vrbanović, Ante Čačić i Stjepan Balog, nisu odgovorili, a to je otkud protiv Grčke u Zagrebu u prvoj utakmici doigravanja pune tribine i još navijački raspoložene. Odakle taj zaokret, kad su prije nešto više od mjesec dana na Rujevici prigodom izuzetno bitne utakmice protiv Finske (1:1) Vatreni dočekani gotovo pa neprijateljski?

Pa jasno je, pobjeda u Kijevu protiv Ukrajine (2:0) uzburkala je naše ljude, pokrenula ih, motivirala da pomognu Luki Modriću i drugim asovima.

Dogodilo se napokon ono o čemu mi duže vrijeme drži prodiku mr.sc. Davor Pavić, a to je da će “doći trenutak kad će se mobilizirati šutljiva većina i suprotstaviti glasnoj manjini”. E to je onaj trijumfalni navijački dodatak, to da su napokon s tribina potisnuli one koji se legitimiraju transparentom “da Bog da sve izgubili”, kakav je jednom izvješen na trogirskom mostu.

Naravno, “glasna manjina” ima pravo na nezadovoljstvo iz svojih razloga, kao što je opće stanje u našem nogometu, pa ako hoćete sportu uopće, ali i društvu. No, to nikako ne znači da treba tolerirati teror od strane huligana kao što su se događaji u Milanu (22. studenoga 2014.) ili St.Etienneu (17.lipnja 2016.) kad su Vatreni doslovno spriječeni zbog divljanja sa tribina, naših nazovi navijača, doći do pobjede (protiv Italije je ostalo 1:1, protiv Češke na Euru 2:2).

I jedan od bitnih elemenata u nadigravanju, a to je podrška s tribina, izostala je, Hrvatska je dvije kvalifikacijske utakmice igrala pred praznim tribinama, ali su se posljedice bojkota kojeg su forsirali na pojedinim portalima izazvali nesretnu atmosferu oko reprezentacije. A onda se ukazao Zlatko Dalić, koji je svojom svježinom, umijećem, nogometnim znanjem donio preokret. To je bio novi duh u nacionalnoj momčadi, usudit ću se kazati jednako onome kad je reprezentaciju preuzeo Ante Čačić, poslije njemački sirovog drila Nike Kovača. I tada su Modrić i drugi govorili ovo što sada ponavljaju, kako ih je izbornik opustio.

Ma naravno da Čačić snosi značajan dio krivnje zbog forsiranja, odnosno zapostavljanja pojedinih igrača, ipak prije svega zbog zakočenosti naših asova u finišu kvalifikacija (Island, Turska, Finska), kao što su velike zasluge Dalića, koji je dodao najvažniju mirodiju za homogenizaciju momčadi. A to je da je svoje igrače oslobodio strahovanja od greške, jalovog igranja na sigurno koje nas je mučilo, kočilo, umrtvljivalo.

Ajmo sad, vrijeme je užitka. Čekamo 1. prosinca, u Moskvi je ždrijeb grupa na mundijalu, pa ćemo do početka guštati u kombinacijama i nadama kao će Dalić povesti svoje izabranike u drugu rundu svjetskog prvenstva, a onda što bude... Možda, zašto ne i do trona.

Naslovnica Glava u balunu