Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Carrillo jest dobar, ali prethodnici nisu bili baš škartoci

GLAVA U BALUNU

Onda, sada kad smo se malo ohladili od euroforije je li Hajduk zaista odigrao još jednu povijesnu partiju, ovu protiv Evertona? Ma kakvi, ni govora, onih 0:2 na Goodison Parku i ovih 1:1 na Poljudu, bez obzira na okolnosti, to kako su “bijeli“ primali golove, nisu vrijedni spomena osim u jednoj, za Hajduka ipak bitnoj činjenici, a to je ambijent, navijanje, ponašanje drukera.

A igra? Pa nije bila naročita, uglavnom za zaborav osim onog strašnog, razantnog, razbijajućeg šuta Josipa Radoševića. Hajduk protiv Evertona i nije imao naročite mogućnosti za plasman u Europa ligu, pogotovo bez Marka Futacsa, osim minimalnih koje nogomet nudi u svakoj utakmici. Bile su to ipak dvije zanimljive utakmice u kojima su novinari odigrali važne uloge napajajući navijače kako je iznenađenje moguće. Uopće mediji imaju tu moć stvaranja iluzija...

Sjećam se prvog izleta Hajduka u europski Kup pobjednika kupova, ono kad su igrali protiv Tottenhama. Najprije u Splitu, na Starom placu 0:2 (Jimmy Robertson u 3. i Jimmy Greaves u 88.), praktično sve je riješeno. Odletjeli smo u London “karavelom“ JAT-a, faktično na izlet, “bijeli“ su na White Hart Laneu izgubili sa 3:4, ali su novinari, bez obzira što je bio djelomični televizijski prijenos, stvorili privid o takozvanom časnom oproštaju. A “pijetlovi“ su poslije samo 39 minuta vodili sa 3:0 (ukupno 5:0) da bi u finišu od 81. zaredali golovi (1:3 Miroslav Vardić, 2:3 Džemaludin Mušović, 2:4 Robertson, 3:4 Ivica Hlevnjak u 90. iz 11 m). I onda smo to prikazali kao junačku borbu “bijelih“ (Ante Žaja, jedan od najistaknutijih u Londonu: “Borili smo se svim srcem, bila je to jedna od najboljih utakmica Hajduka...“).

Dakle, pokušaji glorificiranja jedne ipak osrednje igre nisu potrebni. Uostalom, Hajduk četvrti put uzastopno nije prošao prag za Europa ligu. To i nije naročito tragično, alije šteta za “bijele“, posebno za navijače Hajduka, koji u pravilu pokazuju posebni “feeling“ za europske utakmice. Poslije eliminacije od Evertona postavilo se pitanje je li trener Hajduka Joan Carrillo ispunio zadatak, što je od pojedinaca predstavljeno kao pokušaj miniranja španjolskog trenera. Što više, ta neutemeljena pretpostavka donijela je niz ružnih, do krajnjih granica uvredljivih ocjena rada svih trenera Hajduka u 21. stoljeću.

Ispada tako da su svi bili pravi škartoci, a da je Carrillo jedini koji valja. Ali da ne ulazim u nepotrebne polemike koji su treneri “bijelih“ imali pozitivne rezultate u okolnostima onog doba kad su bili angažirani, treba znati da je predsjednik Ivan Kos, čim je preuzeo kormilo splitskog kluba, nedvojbeno kao primarni zadatak postavio Europa ligu. On je na taj način i objasnio smjenu Damira Burića, ipak nelogičnu, brzopletu, što se i pokazalo:

- Burić mi nije garantirao prolaz u Europa ligu, trebamo trenera koji će to izvesti.

Što se tiče Carrilla nitko nije pledirao, niti to radi da ga se smijeni. Hajduk igra bolje, to je evidentno,ali senyor Joan treba pokusati dosta pure da bi se dokazao kao genije.

Prethodnici katalonskog trenera na Poljudu (izuzetak je Marijan Pušnik) raspolagali su sa znatno slabijim rosterom. Ono je bilo preživljavanje, pa prije par godina fizioterapeuti Hajduka nisu imali potrebne materijale za masažu. Ovo je sada druga priča...

Prema službenim izvješćima Hajduka troškovi igrača i sportskog osoblja su u 2016. narasli za milijun eura više u odnosu na 2014. (ovako 2014. 23,5 milijuna kuna, 2015. 25,2, 2016. 30,5), sigurno će za 2017. biti još porasta. I neka, logično je, pogotovo jer se od transfera igrača u 2016. inkasiralo 67 milijuna kuna (cca devet milijuna eura) od čega je na postotke igračima i provizije menadžerima otišlo deset milijuna kuna (cca 1,5 milijun eura).

Otuda i mogućnosti da sportski direktor Mario Branco osigura pojačanja, a ne prinove za zero odštete. Što se tiče ostanka trenera tu treba biti oprezan, ne smije se, nije uputno trčati pred rudo. Do kraja sezone Carrillo je blindiran na klupi Hajduka.

Svi mi želimo predvidjeti, anticipirati događaje kako bi se mogli hvaliti kako smo znali. Eto novinar koji je na portalu Slobodne pokušao dignuti Carrilla do razine Tomislava Ivića i koji je prilično nekorektno ocijenio rađu trenera s hajdučkim pedigreom, prije deset godina se poigrao s Ratkom Rudićem. Kao izvjestitelj iz Melbournea prognozirao je krah hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu zbog njezine nepripremljenosti i staromodnog vaterpola kojega igra, te krivog odabira igrača tvrdeći da je svima jasno kako je pitanje trenutka i prvog jačeg protivnika koji će razgolititi sve slabosti... Na meti njegovih kritika bio je izbornik Ratko Rudić, “sveta krava kojoj je dopušteno hodati zlatnim pašnjacima”. No, takvim komentarima usprkos Hrvatska je na tom natjecanju postala prvak svijeta...

Naslovnica Glava u balunu