Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Ajmo konačno izbacit’ moćni europski klub

Glava u balunu

Hajduk po četvrti put uzastopno ulazi u presudne dvoboje, ovaj put s liverpulskim Evertonom, za prolaz u europsku klasu, što bi značilo definitivnu financijsku stabilizaciju kluba, umnogome podiglo vrijednost igračkog kadra, pa što je možda čak i važnije ojačalo samosvijest da je ova garnitura stručnjaka i igrača pod vodstvom predsjednika Ivana Kosa stvorila temelje za daleko moćniji klub.

One priče predsjednika kako će njegov klub iz sezone u sezonu napredovati za određen broj bodova, pa će onda poslije pet, šest godina zasjesti na prvo mjesto moguće su, kad bi nogomet bio aritmetika. No, jednako tako može se dogoditi da Hajduk nastavi plutati između drugog i trećeg mjesta što će zadovoljiti jedino neke idealiste, odnosno one koji na neki način guštaju u patnji ili one kojima rezultati nisu bitni nego im je jedino bitno njihovo navijanje.

A to da svi patimo notorna je činjenica, jer Hajduk u svojoj povijesti, premda je dva puta dosegao polufinale europskih kupova, ipak nije u stanju eliminirati moćne klubove, čak nije onda kad je bio najjači. To kako se priča, piše, repriziraju scene iz pojedinih velikih, značajnih dvoboja, za Hajduka gubitnički okončanih, ipak je tužno. No, budimo na čistu, nadmetanja s Evertonom ne predstavljaju sudnji dan splitskog kluba.

Treba biti objektivan pa priznati da su “bijeli” ipak autsajderi u tim dvobojima i da će se u slučaju odlaska s europske scene, tek u prvenstvu moći dati realni sud o vrijednosti ove momčadi predvođene trenerom Joanom Carrillom, pa automatski i o sposobnostima ljudi koji vode Hajduka.

Prije četiri mjeseca, dakle na prvu godišnjicu smjene, udara, zaokreta u rukovođenju Hajdukom, predsjednik Nadzornog odbora Slaven Marasović objavio je kako su “bijeli” u plusu dvadesetak milijuna kuna, to jest kako će napokon biti sredstava za dovođenje pojačanja ovog ljeta. Međutim, od najavljenih investicija, do milijun eura, nije se mnogo potrošilo: Josip Radošević, Andre Fomitschow i Ivan Pešić su došli kao slobodni, Gustavo Carbonieri angažiran poslije probe, jedino je nešto koštao Borja Lopez, cca 300.000 eura, što također može biti upitno. 

Kad se analizira Marasovićeva inventura od petnaestak točaka to su nabrajanja koja i nisu naročito impresivna osim bujanja financijske dobiti premda ova garnitura baš i nije nešto posebno izvela na planu prodaje igrača ili dovođenja sponzora. To sad i nije bitno u slučaju da Hajduk prođe u Euroligu, odnosno da zadovolji logične zahtjeve u domaćim natjecanjima.

Prošlog ljeta “bijeli” stvarno nisu imali sreće. Točnije, bili su sretne ruke kad su prigodom ždrijebanja dobili Maccabi za protivnika u play offu, ali im zato fortuna nije bila naklonjena u ruletu s bijele točke, okrenula je leđa splitskom klubu baš u odlučnim trenucima.

Bio je to vjerojatno najtužniji rasplet jedne utakmice u posljednjih desetak godina, to da se izgubi na jedanaesterce: Lovre Kalinić je obranio dva udarca, ali su izvedbe Frana Tudora, Francka Ohandze i Marka Ćosića bile fatalne (4:3 za Maccabi). U memoriji navijača Hajduka moguće je tragičniji bio onaj rasplet u finalu kupa 2009. protiv Dinama, jer su poslije 0:3 u Maksimiru, došli do 3:0 na Poljudu, ali tada dva najiskusnija Giovanni Rosso i Srđan Andrić nisu pogodili s bijele točke (4:3 za Dinamo).

Gosti su u ta dva slučaja s Poljuda otišli kao pobjednici, premda su protiv sebe imali bolju momčad Hajduka i navijački kor čije se bodrenje i pjesma, figurativno rečeno, čulo do neba. Torcida s drugim “tifosima” splitskog kluba stvarno je dvanaesti igrač “bijelih”, oni u pravilu dokazuju što znači snaga duha. Međutim, u pojedinim trenutcima kao kod izvođenja jedanaesteraca znaju zavapiti onu “Bože pomozi”, što je zapravo manifestacija nesigurnosti, odnosno nevjerice u sposobnost egzekutora.

Sad je u Slobodnoj evocirana utakmica protiv Hamburgera iz 1980., ono 0:1 u Hamburgu, pa 3:2 u Splitu i Ivica Šurjak, legendarni igrač “bijelih”, tvrdi da je ta utakmica, ipak na kraju bez happy enda, bila “vrhunac zlatne generacije, pjesma našeg baluna”. Tragičar je bio Boro Primorac, u drugoj minuti iz čista mira servirao je šansu Horstu Hrubeschu za 0:1, onda kod rezultata 1:1 sredinom prvog poluvremena nije realizirao kazneni udarac.

Kad je Primorac uzeo loptu, u odnosu na njegov kiks s početka mnogi su posumnjali da neće dati gol, čulo se “ma ne on”, drugi su pomislili “samo da ga zabije” i tu svoju nevjericu poslali su na teren, Primorac je falija. Kako god vam to zvučalo paranormalno, negativne misli su se materijalizirale u promašaj.

Zato je bitna vjera u svoje sposobnosti, u tome je bitna uloga trenera i po svemu Carrillo na tu kartu polaže mnogo pozornosti. Takvu mantru kako se “u svaku utakmicu ide na pobjedu” imao je i Marijan Pušnik, bivši trener, ali su igrači shvatili da je on u stvari prazna puška.

Naprotiv, njihovo povjerenje, točnije samopouzdanje raste pod španjolskim trenerom, pa se sigurno multiplicira pod utjecajem s tribina.

Sjetite se, zato kad budete pratili televizijski prijenos, budite pozitivni, takve misli jačaju vašu momčad.

Naslovnica Glava u balunu