Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Hajduk u sjeni Torcide

SRCE SJEVERA

Bio je to san ljetne nogometne noći, to kako su se brojni ljubitelji Hajduka, uglavnom mlađi svijet, okupili u parkiću do crkve svetog Josipa na splitskom kvartu Mertojak kako bi odslušali storiju o Ivanu Gudelju, zlosretnom igraču Hajduka i reprezentativcu, dugi niz godina izborniku mlađih selekcija Hrvatske, danas instruktoru HNS-a. Divota jedna, ženska klapa „Marjanke" otpjevala svoje, na kraju je Alen Nižetić hajdučkim pjesmama digao na noge prisutne, svoj performans je imao i svima dragi navijač „bijelih" Luka Bučević...Bila je to prilika da se u svojem kotaru predstave i kuglači Mertojaka, prvaci i osvajači kupa Hrvatske, koji su pokazali svoje trofeje (na Mertojaku se pamti da je momčad malog nogometa 2009. osvojila Kup Torcide).

Bilo je zanimljivo, pa ako hoćete i poučno poslušati, na neki način apologetski iskaz gradonačelnika Splita Andre Krstulovića Opare o svojevrsnoj, rekao bih, religijskoj pripadnosti „bijelima". Ipak se plašim pretjerivanja, jer je u modi podilaženje navijačkim strastima. Zamislite, poslije one presice Zdravka Mamića u Zagrebu, pozvalo me, u stvari najavila mi je urednica radio Splita sudjelovanje u debati o aktualnom trenutku hrvatskog nogometa i Hajduka, navela mi je pet, šest, baš pažljivo odabranih sudionika, koji po svemu imaju što kazati na tu temu. Međutim, umjesto da se realizira ta debata pred mikrofonima radio Splita, kolegica sva ojađena javila je da od svega nema ništa. Razlog? Zamislite, pozvani su objasnili da se pribojavaju kazati svoje mišljenje, dapače tumačili su joj kako ne žele sudjelovati kad ne mogu kazati baš sve što misle.

A da se nisu prepali nekog iz politike, iz Državnog ureda za sport, možda iz HNS-a? Ni govora, rekla je i zašutjela. U prošlim vremenima se o nogometu i sportu uopće moglo znatno otvorenije pričati, polemizirati, dokazivati, ustrajavati u svojim stajalištima, dok je bilo riskantno makar i usputno dirati se u političke svetinje. Danas je nogomet postao baš eksplozivna tema, tu se moraš povinovati glasnoj većini, u protivnom, ukoliko se ne slažeš figurativno 101 posto s navijačkim trendovima odmah si anatemiziran, događaju se vulgarnosti, pa i beskrupulozni napadi.

Navijačima Hajduka, posebno Torcidi, u svojoj novinarskoj karijeri klanjao sam se mali milijun puta do pada. U stara vremena u pravilu se bodrilo „bijele" premda su se i tada događali ispadi, provale u teren, verbalni pa i fizički napadi na igrače, rusvaji u odnosu na upravu kluba, protjerivanja neželjenih osoba iz kluba, ali ovakve isključivosti kao što se događa u posljednje vrijeme nije bilo ni iz blizine.

Teško je ipak, objasniti taj intenzitet provale mržnje prema neistomišljenicima. I nije to specijalitet naših prostora, događaju se slični ekscesi i u svijetu. Ovo kad je Real pobijedio Juventusa (4:1) u finalu Lige prvaka feštali su navijači Torina, u Napulju se dogodio vatromet, župnik gradića Nichelina te noći je dozvolio zvonjavu sa kampanela, pa se na neki način sve to može i shvatiti. Međutim, kako probaviti činjenicu da Sandro Mazzola, slavni igrač Intera može sebi dozvoliti da, kako je objavio, „čim je Ronaldo zabio treći gol za Reala sjeo sam u svoju „ammiragliu" i krenuo po Milanu, dao sam oduška veselju, kao i mnogi pritiskajući klakson".

Kod Sandra je od djetinjstva usađena netrpeljivost prema Juventus, što se može i razumjeti obzirom da je njegov tata bio slavni Valentino Mazzola, napadač Torina, nažalost stradao u zrakoplovnoj nesreći na brdu Superga. U redu, usađeno u njegovo dječje tkivo, pa i mladića, ali kako objasniti takvu manifestaciju mržnje od čovjeka koji je imao sjajnu karijeru, postao je legendarni igrač "calcia"? Na pragu smo nove sezone, događat će se razne, zanimljive pa i duhovite parade odanosti za svoj klub, ali će biti i scena antagonizma, moguće i primitivizma.

Navijači su, posebno ovi Hajduka, na račun svoje masovnosti i organiziranosti prisvojili mnoga prava, na neki način bez obzira na njihov poklič „živimo Hajduka" postali su fenomen, koji je zasjenio, čak nadvisio klub. Bilo bi lijepo da „bijeli" startaju u novu sezonu s gardom jednog od favorita (uz Rijeku i Dinama). Naravno, podržani od svojih navijača, bez incidenata, ružnih ispada, pogotovo fizičkog obračunavanja. Mnogo puta sam o tome pisao, tako da je jasno da se nikada neću umoriti u tim nastojanjima, bez obzira koliko je to idealizirano, da se navija „za", a ne „protiv". Kako sada stoje odnosi uoči starta u prvenstvo Hajduk je najbolje prošao, uglavnom nikoga nije izgubio, mnogo je dobio.

U redu možda ode Jesus Jefferson, ali kod njega je ionako bilo upitno hoće li imati mjesta u veznom redu. Odnosno može li poslužiti u drugoj ulozi, možda kao stoper što bi ipak bilo dvojbeno u odnosu na njegove navike. Međutim, pustiti ga u Portugal za mizernu svotu eura bio bi grijeh rukovodstva kluba. Navodno Jeff nije želio potpisati produženje ugovora na još godinu danja, do ljeta 2019., što se zna već duže vrijeme. Tu je propuštano disciplinirati ga, pa kad neće produžiti ugovor, onda neće ni igrati, kako se to radi u pravim klubovima. Pogotovo zato jer Jeffersonov doprinos u igri Hajduka nije bio bajan, pa je trebalo primijeniti poučak „naše dite", što znači da je bilo bolje forsirati Tomu Bašića ili nekog domaćeg drugog, a Jeffersona hladiti.

Naslovnica Glava u balunu