Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Nemjerljiva ljubav ne smije biti zamračena

Glava u balunu

Slogan „Nitko kao Hajduk iz Splita", kojeg su lansirali navijači „bijelih" još prije nekoliko godina, potvrđuje se svakodnevno i to zaista mora imponirati. S jedne strane ljudi koji vode Hajduka, kao i oni iz prethodnih uprava s razlogom su ponosni na svoju navijačku armiju, s druge strane oni iz Dinama i drugih klubova, pa čak i Rijeke, mogu osjećati divljenje i zavist, što neki oslobođeni klupskih stega i priznaju.

Navijači Hajduka jurišaju na kupnju pretplata za novu sezonu, tako su brojni da ih iz odjela za članstvo moraju kočiti, obećavati kako će svi doći na svoje, ali jednostavno „više od tisuću pretplata dnevno ne može se prodati". Brojne su aktivnosti koje osmišljavaju kreativni pojedinci iz udruge Naš Hajduk, a u djelo provodi stotine volontera na ponos splitskog kluba. Na primjer taj tematski park, „koji će predstavljati svevremenski spomenik ljubavi onih koji Hajduk dišu, a svojim imenom povijest pišu". To je na neki način modificirani projekt zamišljen još u okviru stote godišnjice Hajduka, koji nažalost nije proveden.

Naime, po primjeru NHL Hall of fame Toronto bilo je zamišljeno da se na zidu kod službenog parkinga u Poljudu postave ploče, njih stotinu koliko je bilo godina splitskog kluba. I da sponzori, firme ili pojedinci, odaberu jednu od tih godina i ostanu zauvijek zabilježeni u povijesti kao donatori. Ploča obične godine cijenila se na pet tisuća eura, a onih iz šampionskih, to jest slavljeničkih deset tisuća eura. Tako je trebalo inkasirati za trofejne godine cca 300.000 eura, za one nazovi obične još cca 350.000 eura, što bi bio dostojan prihod veličine Hajduka.

Vremena se mijenjaju, sad će prezimena navijača ukrašavati tematski park, pa kad bi, kao i kod projekta trećeg dresa, onog dizajniranog s crnom podlogom, tri tisuće zaljubljenika uplatilo po 1911 kuna i to bi bila fantastična suma. Zato autorima tematskog parka treba odati priznanje i poželjeti svu sreću u realizaciji. Možda će bivši igrači, oni koji su se iz Hajduka prodali u inozemstvo, prvi uplatiti priloge za vječnost premda su oni već upisani u povijest kao prvotimci.

Te seanse navijača, točnije Torcide, na rivi ili kad se snimaju prilozi za kalendare po brojnim trgovima, plažama i vrletima, zaista su neponovljive. I još jednom treba podcrtati da nije bilo fanatičnih pripadnika splitskog kluba ona proslava stogodišnjice postanka bila bi promašaj. Međutim, baš navijači su svojim akcijama spasili obraz vodstva kluba iz tog vremena, pokazali su što je ljubav i odanost prema bijeloj boji, simbolu kluba.

Sve je tako optimistično, utemeljeno na rezultatima u finišu prošlog prvenstva, upotpunjeno najavama sportskog direktora Marija Branca o kompletiranju momčadi, dovođenju pojačanja da svi jedva čekamo start u novo prvenstvo. Najbolje od svega je ipak da sa „calcio mercata" nema najava o interesima klubova za igrače Hajduka, posebno je važno održati momčad na okupu, jer će se u tom slučaju nastaviti homogenizacija momčadi, njezino napredovanje. Hvala ti bože da uprava Hajduka nije u situaciji da nekim sitnim transferima popunjava proračun, održava klub na životu, bez pada u minuse. Od ključne važnosti je ostanak Marka Futacsa, ali i nekih drugih igrača, koji će u slučaju moćnije kompetitivnosti „bijelih" u bliskoj budućnosti dobiti na cijeni.

Na Poljudu, u prvom redu trener Joan Carrillo mora prihvatiti činjenicu da se od njegove škvadre od starta traži bitnija uloga u borbi za vrh tablice. Tu je, može se kazati, kamen temeljac, prva utakmica sezone, ova protiv Levskog, koja se silom prilika mora igrati u Dugopolju. Dakle, tu je rezultat bitan, pa ako on izostane onda se navijači smiju tješiti kako je ideal vječan.

I ta ljubav, nemjerljiva i plemenita, nikako ne bi trebala biti zamrčena kojekakvim huliganskim ispadima. Zlatko Mateša, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, dio čijeg korpusa u značajnoj mjeri predstavljaju splitski sportaši, pa i igrači Hajduka (njih 24 nastupili su na Igrama, osvojili su 16 medalja), u povodu napada na Janicu Kostelić, državnu tajnicu za sport, rekao je:

- Takvi ispadi ne zaslužuju da se dovode u vezu s Hajdukom, časnom klubu, jedinstvene povijesti.

Da, rekao je da su ti navijački animoziteti potpuno suvišni, jer mržnja u prvom redu šteti mrziteljima, dok ljubav prema drugima oplemenjuje, širi dobro. Sad se u javnosti proširio val napada, omalovažavanja i vrijeđanja Luke Modrića, svi ga osuđuju na račun njegova promijenjenog iskaza pred sudom, jer je izgleda porekao izjavu iz prethodnog postupka.

Jedino iz Zadra, prilično sramežljivo, ali ipak upečatljivo pojedinci kao što je Mario Stanić digli su glas kako „Modrić takav linč nije zaslužio". Uopće ne ulazim u meritum događanja pred pravosudnim organima, postavljam samo jednu malu dilemu, jedno pitanje, može li biti barem promil šanse da je posljednji iskaz Modrića ipak istinit. Naime, u mnogim slučajevima smo se osvjedočili da je taj masovni poklič „raspnite ga", pa ma koliko bio gromoglasan, moguće i preuranjen. A za osudu, pa i gnušanje ima vremena, bit će prilika. Naime, idemo se kontrolirati, ono vodimo se ljubavlju, barem tolerancijom, a ne mržnjom. Kad se netko kiti brutalnošću, to je dokaz slabosti, pa i nesposobnosti.

Naslovnica Glava u balunu