Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Zdravko Reić: Zaključajte Skelina!

glava u balunu

Bio je to povratak u prošlost, taj ambijent u maloj dvorani na Gripama, homogenizacija navijača i momčadi “žutih“, pa ono skandiranje “Ju-go-plastika, Ju-go-plastika“ probudilo je zatomljene emocije ne samo tih oko tri tisuće gledatelja na tribinama nego mnogih koji su pratili televizijski prijenos.

Dakle, dogodilo se nešto krajnje neočekivano, iznenađujuće, neponovljivo za mnoge, pogotovo one koji su svjedočili vremenu kad su dvije generacije “žutih“, Skansijeva i Ratina sedamdesetih godina, još više Dinova i Tonijeva s kraja osamdesetih prošlog stoljeća marširale po dvoranama Jugoslavije i Europe i lomile svoje protivnike, oduševljavale svoj puk.

U redu, bio je još jedan bljesak splitske košarke, jedina hrvatska titula prvaka Hrvatske iz 2003. u režiji kvarteta Skansi-Tvrdić-Rađa-Roglić. Ali taj trijumf je bio očekivan...

Ali kako se mogu uopće uspoređivati te godine s ovom u kojoj “žuti“ jednostavno nisu u stanju, nemaju te kapacitete da se upletu u borbu za naslov prvaka? Točno, ova momčad nema šampionsku budućnost iz prostog razloga, jer je financijski debula, klub nema podlogu za  nadmetanje s Cedevitom, koja ima proračun najmanje deset, moguće i dvadeset puta veći od Splita.

I ovi koji su na posljednjim utakmicama protiv Cibone, pa Jollyja i konačno Cedevite svjedočili reinkarnaciji šampionske Jugoplastike, svjesni su da je to čudesni slijed bez sretnog završetka. Međutim i ovo što su ponudili Damir Rančić i njegovi drugovi predvođeni trenerom Ivicom Skelinom dovoljno je za potpunu sreću, za pravo pijanstvo od radosti.

Eto što znači pravi trener. Lijepo je rekao Dino Rađa čije su zasluge za angažman Skelina najveće:

- Ove pobjede, još više igra zasluga su našeg trenera.

Stvarno, od sastava koji je u prošlom prvenstvu jedva ostao u prvoligaškom društvu, mnogi će kazati i zato jer se drugom davljeniku Hermes Analitici nije spašavalo, dogodila se neshvatljiva metamorfoza: splitska klapa poslije četrnaest kola je vodeća u prvenstvu.

Žuto je odjednom opet u modi, sad je pitanje kako opstati na glavnoj sceni do kraja sezone i, još više, onih sljedećih? Menadžment kluba predvođen direktorom Robertom Andrijićem stvorio je solidnu bazu, obveza je održati taj trend. Prvi potez je logičan: zaključati trenera. Jer, kad se svi slažu da je Skelin najzaslužniji, kad se zna njegovo znanje, strast prema poslu, odgovornost, profesionalnost onda ga treba sačuvati. Pod svaku cijenu!

- Prihvatio sam ponudu Rađe, vratio sam se s ambicijom da pomognem mojem klubu. Ovo ne radim zbog novaca premda mi je katkad i neugodno kolika su mi primanja. No, ne žalim se, jer su ovo gušti koji se ne mogu platiti. Osim toga za mene je od velike važnosti to da sam sa svojom obitelji - riječi su Skelina.

Pa sad si možete predočiti koji su to gušti kad se trener očituje kako mu je “važnija od pobjede nad Cedevitom činjenica da je sa svojom momčadi napunio dvoranu“. Ali to opet ne znači da ga treba iskorištavati, već naprotiv tu njegovu lojalnost stimulirati.

I tu dolazi vječno pitanje: vrijedi li takav trener, na primjer, kao najbolje plaćeni igrač? Pogotovo kad jedan velikan kao što je Rađa, koji zna što znači napredovati u igri, kaže da se “pogleda Kanaeta, Najeva, Jukića, momci igraju bolje nego što su igrali na početku sezone“.

Pravi trener u klubu je sve, on je taj koji vuče naprijed, pa uslijed njegova rada sve se bolje slažu klupske strukture. Ima i drugih primjera gdje je sve posloženo baš idealno, kako je kod vaterpolista Juga, ali je ipak trebao u Grad sletjeti Vjekoslav Kobeščak da bi poslije trogodišnje suše urodili trofeji. Ima takvih slučajeva u našem sportu da trener donosi prevagu, kao što je to u nogometu sa Zlatkom Zekićem (Osijek) ili Željkom Kopićem (Slaven Belupo).

To su treneri koji ne improviziraju (kao Marijan Pušnik), njima je igra momčadi ideja vodilja. Kod takvih kolektivna igra podiže vrijednost pojedinca, oni znaju voditi grupu, konstruiraju skladnu igru. Znano je da trener može uspjeti, podignuti sve potencijale pod uvjetom da je vodstvo kluba strpljivo i kompetentno, kao što je sada slučaj s vaterpolistima Juga, pa momčad sazrijeva, sve je sigurnija i bolja, svakim treningom i utakmicom, jer igrači slijede svog trenera.

I košarkaši Splita su dobar primjer, od onih već afirmiranih, kao što su Damir Rančić i Mateo Kedžo, ili mladih kao Goran Filipović i Mate Kalajžić. Shvaćaju da samo zajedništvom napreduju. Trener Skelin je u prvom redu odgajatelj, s autoritativnim zahtjevima, ali i demokratičan u mjeri da ga njegovi igrači slušaju, vjeruju mu, slijede ga pa je otud i došla ova serija pobjeda. Dakle, kod Skelina i takvih trenera nije u pitanju isključivo tehnička i taktička sposobnost već još više znanje kako se vodi momčad.

U našem nogometu je najbolji primjer rad trenera Rijeke Matjaža Keka, koji je u svom radu dokazao kako “nitko od igrača nije važan kao momčad“. U stvari, takvi treneri postižu najvažnije, a to je da mu igrači ne osciliraju, pa da na jednoj utakmici nadmašuju mogućnosti i očekivanja, figurativno igraju 120 posto, a na drugoj ih se ne može prepoznati, pa pružaju 50 posto potencijala.

Uravnoteženost igrača u svakoj utakmici je najbitnija kako bi se postigli ciljevi, odnosno to da se igra sve bolje, da se pobjeđuje automatski.

 

Naslovnica Glava u balunu