Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Joanu Carillu će najviše nedostajati Lovre Kalinić

glava u balunu

Na kraju godine, po tradiciji, na sve strane izbori naj-događaja, najčešće osoba koje su označile 2016., ali i onih koji će vjerojatno biti u fokusu u 2017., ali su na meti najviše sportaši. Eto, ne mogu odoljeti da se ne priključim tim izborima. Odmah u čelo: apsolutno najbolja i to ne samo u ženskoj nego apsolutnoj konkurenciji, po mojem sudu bila je Blanka Vlašić. Njena brončana medalja sa olimpijskih igara u Rio de Janeiru, moguće je da se nećete složiti, za mene je „play of the year“.

Teško je i nezahvalno uspoređivati brojna naša sportska čuda, tih deset olimpijskih medalja stvarno  su svojevrsni mirakuli, svaka od tih kolajni zaslužuje duboki naklon. Guštali smo najprije na račun zlata Josipa Glasnovića u streljaštvu, pa kasnije kad smo s medaljama Šime Fantele i Igora Marenića, te Tonča Stipanovića dobili potvrdu prave jedriličarske velesile, pa kako su veslači braća Martin i Valent Sinković u dvojcu definitivno nepobjedivi (svaka čast i njihovom treneru Nikolu Braliću), a uz njih je i fantastični skifist Damir Martin, onda kako je Sandra Perković na putu da postanemo najbolje diskašica svih vremena, zatim kako je novodošla kopljašica Sara Kolak svojim zlatnim hitcem šokirala atletsku javnost, na kraju kako smo ponosni na broncu boksača Filipa Hrgovića, kao i na činjenicu da nas nisu razočarali nego još jednom oduševili srebreni vaterpolisti.

Ali ipak iznad svih do suza me razgalila Blanka Vlašić, taj njezin drugi skok od 197 cm, pa potom to iščekivanje hoće li biti dovoljno za medalju. Blanka splitska heroina i primadona, prava patnica, žena hrabrost, jedinstvena!

Prema tvrdo uspostavljenim kriterijima svjetski priznati splitski sportaši i sportašice mogu kandidirati za ulazak u Kuću slave splitskog sporta pet godina po završetku karijere ili u slučaju da na sportskoj sceni traju dvadeset godina. Blanka je sa svojih šesnaest godina, dakle 1999. zakoračila na svjetsku scenu, pa će ove 2017. navršiti sedamnaest godina trajanja u eliti. No, ako itko zaslužuje postati iznimka, to da je se uzdigne na svojevrsni sportski oltar i prije roka, onda je to Blanka. Valjda će novi splitski poteštat imati više sluha od aktualnog, pa će se napokon provesti inauguracije već odabranih velikana Ratka Rudića u 2013. i Branka Cikatića u 2014., te da će se poslije dvije godine bez izbora (2015. i 2016.), jer nije bilo ni minimalnih sredstava u gradskoj blagajni za takva slavlja, ipak dogoditi imenovanje za 2017.

I dok oko takvih izbora zapravo i nema prijepora, jer je u stvari jedino pitanje vremena kad će u Kuću slave najpoznatiji, na primjer rukometaši Petar Metličić i Ivano Balić, od košarkaša Velimir Perasović i trener Božidar Maljković, pa niz nogometnih velikana, dotle u pravilu kod izglasavanja najbolje momčadi Hajduka svih vremena nema tog konsenzusa.

Jutarnji list je pokrenuo izbor „najbolje momčadi Dinama ikad“, pa je bilo logično da se izvede takva akcija i za mašu Hajduka. Prigodom stote godišnjice „bijelih“ Slobodna Dalmacija je imala žiri sastavljen od sto izbornika, po tom ipak neoficijelnom izboru najbolja jedanaestorica bila je slijedeća momčad: Beara – Džoni, Buljan, Holcer, Jarni – Slišković, Mužinić, Jerković, Vukas – F. Matošić, Šurjak.
  

A sada uoči nadolazeće 106. godišnjice Hajduka jedanaesteročlani žiri odlučio se za identični sastav s jednom izmjenom: Luka Peruzović je upao umjesto Džonija, dok je je Slišković dijelio svoje mjesto s Alenom Bokšićem. Evo te momčad u rasporedu 4-3-3: Beara – Buljan, Holcer, Peruzović, Jarni – Mužinić, Vukas, Jerković – Slišković/Bokšić, F.Matošić, Šurjak.

Zanimljivo je da je od jedanaest izbornika najbliži toj navodno idealnoj momčadi bio zadarski nogometni znalac Krešimir Goran Vidov, on se opredijelio za desetoricu i Aljošu Asanovića (izostavio je Ivicu Šurjaka). 

Fredi Fiorentini, bivši direktor Hajduka, prigodom sastava svoje idealne momčadi postavio je kriterij značaja igrača na međunarodnom planu, pa su tako iz odabrane jedanaestorice, odnosno dvanaestorice otpali Mužinić, Jerković, Slišković,  Frane Matošić i Šurjak. Njegov sastav u rasporedu 3-5-2: Beara – Buljan, Holcer, Peruzović – Srna, Gudelj, Vukas, Asanović, Jarni – Zlatko Vujović, Bokšić

Važnost tih izbora je u činjenici da se u Hajduku u novije doba, točnije u proteklih dvadesetak godina nije izrodio niti jedan velikan. S jedne strane to je i logično, jer danas igrači zarana, pogotovo ovi iz Hajduka odlaze u inozemstvo. A s druge, na Poljudu sve je više stranaca, koji se također dugo ne zadržavaju nego ostaju kratko. Možda će se vrlo brzo manifestirati Lovre Kalinić ili Marijo Pašalić kao svjetske zvijezde. Međutim, u odnosu na ono što su ta dvojica dali svojem matičnom klubu neusporedivo veći značaj ima vratar Kalinić.

Odlazak svakog igrača sa Poljuda ima određenu težinu, u stvari žal za njima se uvećava sve više koliko oni napreduju u inozemstvu. Nekako ispada da se bez svakog može, nađu se zamjene, šteta je da iz godine u godinu Hajduk samo pluta, sada se bori za treću poziciju.

No, plašim se da će Joanu Carillu, novom treneru „bijelih“, najviše nedostajati Kalinić, to jest da će se njegovim odlaskom tek vidjeti koliko je obrana Hajduka porozna.

Naslovnica Glava u balunu