Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

LOVING VINCENT: VAN GOGHOV MISTERIJ Slikom na slikara

FILM: Loving Vincent; animirani; Velika Britanija/Poljska, 2017.; REŽIJA: Dorota Kobiela i Hugh Welchman; ULOGE: Douglas Booth, Chris O'Dowd; DISTRIBUCIJA: 2i Film; OCJENA: *** 1/2

'Loving Vincent' je prvi u povijesti naslikani film. Van Gogh je dobio veličanstveni vizualni 'hommage'. Kobiela i Welchman preslikavaju nove slike - ručno (ne računalno!) slikane tehnikom ulja na platnu i rotoskopije - sa stvarnim radovima genijalnog slikara. Kadar 'Zvjezdane noći' otvara njihovo veliko filmsko-slikarsko postignuće, nakon čega se kamera spušta s neba i započinje vijugava detektivska naracija koja se vrti ukrug s pitanjima je li Van Gogh izvršio samoubojstvo ili ga je netko ubio.

Posjet Van Goghovu muzeju u Amsterdamu 2015. bio je na pameti gore potpisanog pred ulazak u kino na animirani film “Loving Vincent“. Kad se duže zadubite u neki od radova nizozemskog postimpresionista i oca moderne umjetnosti, na primjer remek-djela “Suncokreti“, “Zvjezdana noć“ ili “Pšenična polja s vranama“, možete dobiti impresiju da slika (o)živi i njezine se bujne boje pomiču pred vašim očima. Da zlatne suncokrete povija propuh, da zvijezde sijaju svjetlost s uskovitlana nebeskog svoda, da crne vrane klepeću krilima prema plavome nebu.

Nije to pjesničko-slikarski zamišljaj. Van Goghovi prijelomni potezi kistom kumovali su “pokretnosti“ njegovih slika. Stoga, prospekt animiranog filma “Loving Vincent“, realiziranog u tisuću slika od strane stotinu umjetnika, veoma je potentan i, reklo bi se, ima savršenog smisla. Film je pokretna slika, tako i animirani. A od svih slikara Van Goghove su slike bile možda i najpokretnije, zbog čega je on već dobio nekoliko filmova, među ostalim “Žudnju za životom“ (1956.) Vincentea Minnellija te “Vincenta i Thea“ (1990.) Roberta Altmana s Kirkom Douglasom i Timom Rothom u ulozi Vincenta.

Transfer sa slikarskog platna na kinoplatno je logičan i redateljski duo Dorota Kobiela-Hugh Welchman, friško nagrađen europskim Oscarom u kategoriji najbolje dugometražne animacije, potrudio se da Van Gogh dobije veličanstveni vizualni “hommage“ s revolucionarnim, prvim u povijesti u potpunosti naslikanim filmom. Kobiela i Welchman preslikavaju nove slike - ručno (ne računalno!) slikane tehnikom ulja na platnu i rotoskopije - sa stvarnim radovima genijalnog slikara.

Kadar “Zvjezdane noći“ otvara njihovo veliko filmsko-slikarsko postignuće, nakon čega se kamera spušta s neba dolje do sela i lokalne gostione da naslika tučnjavu kojom započinje vijugava naracija. Godinu dana nakon Van Goghove smrti stanoviti Armand Roulin (Douglas Booth glasom i rotoskopskim stasom), ujedno narator filma, od svog oca, upravnika pošte (Chris O'Dowd), dobiva zadatak da isporuči Vincentovo posljednje pismo napisano njegovom mlađem bratu Theu, što će ga odvesti do Pariza i gradića Auvers-sur-Oise gdje je slikar umro nakon što se ustrijelio pištoljem u poljima pokraj stalka radeći što voli - slikajući.

Ondje Armand upoznaje lokalne ljude, muškarce i žene (jedna od njih je i Saoirse Ronan) koje je Van Gogh slikao u posljednjim godinama života, a koji o njemu imaju drukčija, pa i proturječna mišljenja (“interesantan čovjek“, “ja ga se ne sjećam takvog“), ističu njegovu važnost (“za mnoge je umro kao mučenik umjetnosti“), ali i potenciraju teorije zavjere (“kod samoubojstva ljudi ne pucaju u trbuh“, “kut metka je pogrešan“, “navjerojatnije je bio upucan“) kako bi se film činjenicama odmakao od Wikipedije. Odatle podnaslov “Van Goghov misterij“.

Redatelji pridaju dosta pažnje misteriju, pretvarajući “Loving Vincent“ u izvedenicu detektivskog TV filma za nedjeljno popodne i vrteći se ukrug s pitanjima je li slikar izvršio suicid ili ga je netko ubio, da bi prihvatili uopćenu verziju priče (samoubojstvo) i priklonili se tuđim mišljenjima/stavovima umjesto da nametnu neke vlastita. Pohvalno je da ovo nije tipični biografski film u narativnom smislu od početka do kraja nečijeg vijeka, ovdje slikara koji kao pojava opstoji samo u monokromnim, crno-bijelim “flashbackovima“, no “Loving Vincent“ je suviše preokupiran Van Goghovom smrti u odnosu na život obojan mentalnim (s)lomovima (odsjekao vlastito uho!) koji je doveo do nje.

Netko u filmu kaže “želite znati o njegovoj smrti“, tj. pita “a što znate o njegovom životu“. Možda filmaši misle da to nije trebalo verbalizirati, jer su vrane na slici dovoljne da navijeste Vincentovu kob i nemirnu ruku koja će kist zamijeniti pištoljem i metkom naslikati vlastiti kraj. “Loving Vincent“ je mogao komunicirati isključivo čudesnim, hipnotičkim slikama (i izvrsnom melankoličnom glazbom Clinta Mansella) kojima se treba predati. No, film to ionako već radi, inovativno naslikan po uzoru na Van Goghove nenadmašne kompozicije pune detalja. Svaki ili svaki drugi kadar filma da se zamrzne, eto slike za okvir i izložbu u Van Goghovu muzeju.

853 slike, 100 slikara, 10 godina

Za film su iskorištene 853 slike i film ima točno toliko različitih kadrova. Radio ih je tim od 100 slikara blizu deset godina koji su pazili na potankosti poput odraza likova u prozorima ili vodi kad po njoj prođe dlan. Najdominantnija boja je žuta. Boja suncokreta.

Naslovnica Cinemark