Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

POSLIJE OLUJE Oluja svih familija

FILM: Umi yori mo mada fukaku; drama, Japan, 2016.; REŽIJA: Hirokazu Koreeda; ULOGE: Hiroshi Abe, Yoko Maki; OCJENA: *** 1/2

Netko bi mogao pomisliti da je Koreeda najednom posegnuo za filmom katastrofe, japanskom inačicom 'Twistera' i 'Oluje svih oluja/stoljeća'. Ili barem da će zvučno naslovljeni 'After the Storm' u finalu kulminirati 'disaster movie' spektaklom. Ništa od toga, a i takav se film vjerojatno ne bi prikazivao u splitskoj 'Kinoteci'.Očekivali biste da će tajfun bjesnjeti i u glavama likova dok vani nevrijeme hara, ali ne. Oluja je pročišćujuće naravi za familiju i film, pitom, smiren i pun nade u Koreedinu stilu.

Izviješće o posljednjem tajfunu u Japanu prodire kroz kadrove filma “Poslije oluje“ redatelja Hirokazua Koreede. U prvim scenama likovi zbrajaju kako je bilo “jako puno (i previše) tajfuna ove godine“ i najavljuju da “dolazi novi“. Tajfun se bliži. Tajfun divlja. Tajfun ovo, tajfun ono. Netko bi mogao pomisliti da je 55-godišnji Koreeda najednom pod “stare dane“ posegnuo za filmom katastrofe, japanskom inačicom “Twistera“ i “Oluje svih oluja/stoljeća“. Ili barem da će zvučno naslovljeni “After the Storm“ (izvorno “Umi yori mo mada fukaku“) u finalu kulminirati “disaster movie“ spektaklom.

Ništa od toga, a i takav se film vjerojatno ne bi prikazivao u splitskoj “Kinoteci“. Koreeda vrlo rijetko mijenja fah (ovogodišnji “The Third Murder“, eventualno “Air Doll“). Za reći pravo, Japanac ulazi u probrano društvo tematski najkonzistentnijih festivalskih/art redatelja današnjice i bliže jučerašnjice napajajući se na jednom te istom vrelu nadahnuća zbog čega ga je i stigla usporedba sa legendarnim zemljakom Yasurijom Ozuom. To nadahnuće u Koreedinom slučaju predstavlja obitelj.

Uža ili šira obitelj sastavni je i rastavni dio njegovih filmova prigušene melankolije, sporih, nježnih, umjereno sentimentalnih ljudskih drama iz domene filmskog realizma, od “Zagrobnog života“ i “Nitko ne zna“ do “Kakav otac, takav sin“, “Naša mala sestra“ i “Poslije oluje“. Potonji ne spada među vrhunce Koreedina opusa, ali je dobar za upoznavanje s japanskih autorom u pravilu nenazočnim na redovnom, čak i ograničenom repertoaru hrvatskih kinodvorana, možda zato što, unatoč nagradama i redovnom gostovanju u Cannesu, nema masovniju sljedbu kao neki drugi, popularniji festivalski/art redatelji, već za njega znaju hard core filmofili.

Filmu “Like Father, Like Son“ nije pomoglo priznanje canneskog žirija, koje smo 2013. predvidjeli u recenziji, da se dobaci do domaćih kina, a “Nobody Knows“ je jedini Japančev uradak objavljen kod nas na DVD-u. Obiteljska dinamika pokreće Koreedine priče, no to ne znači da su njegovi filmovi dinamični, naprotiv primjerak su vrste znane kao “slow cinema“. Valja se opasati strpljenjem za uživanje u filmovima japanskog filmaša poput “After The Storm“, ali ono često znade biti nagrađujuće.

Ovaj režiser, vidljivo i u “Poslije oluje“, ima sposobnost ući pod kožu likova, naravno i uz pomoć glumaca. Zahvala je to i kamere Yutake Yamazakija bez kojeg je nezamisliv svaki Koreedin film. Kamera je u “After The Storm“ bliska s likovima, redovito ostavljena na neko vrijeme nasamo s njima da se upoznaju. Do odjavne špice kamera postaje kao član obitelji ili bar prijatelj, a sa njom i gledatelj. Treba nam, dakle, vremena da proniknemo u likove, no jednom kad se to dogodi gotovo kao da su nam svojta.

Taktika je sljedeća: Koreeda pušta da se neužurbana stvarnost odvija pred našim očima u kadrovima neprekinutim po nekoliko minuta, ma koliko god on iz sjene filmski upravljao njome i (ipak) usmjeravao likove, tj. njihove sudbine. “After The Storm“ je priča obična kao svaka životna, sa suptilnim uplivom filmske melodrame. Ulazimo u dan(e) Ryote Shinode kojeg tumači Hiroshi Abe. Za osnovno upoznavanje s Ryotom dovoljne su riječi njegove bivše supruge Kaori (Yoko Maki) – bio je uspješan pisac, sad je u lošem razdoblju. Ostalo popunjavaju Koreeda i Abe.

Ukratko, Ryota je ovisan o igrama na sreću u nadi da će nešto dobiti, životari kao detektiv i taj posao mu je postao stalni, iako ga je, kaže, prihvatio za potrebe istraživanja uoči pisanja novog romana. U slobodno vrijeme Ryota uhodi i bivšu ženu koja ima novog tipa, a predstavljen je kako pretresa po kući roditelja tražeći nešto od pokojnog oca što bi mogao prodati, dok ga majka Yoshiko (Kirin Kiki) ne uhvati na djelu, nakon čega se izvlači da je “htio naći nešto tatino kao uspomenu na njega“.

Ryota je u besparici, nema novaca za alimentaciju, a želi se viđati sa sinom Shingo (Taiyo Yoshizawa) kojem jedva kupuje kopačke, vodi ga na hamburger i uči čarima uplate srećki s najvećim dobitkom. Postavka i likovi su tipični, no Koreeda i glumci čine film dovoljno interaktivnim. Znamo da će Ryota dobiti “wake up call“ kad na poslu susretne klijenticu koja se pita “zašto mi je život ispao ovakav?“. Međutim, Ryotino okretanje novog lista i kazivanje “zbogom jučerašnjem meni“ prati se s nadanjem budući da smo dovoljno investirani u lik/film.

U finalu Koreeda preuzima ulogu Ryotine majke i pokušava pomiriti razvedene supružnike kad ih tajfun stisne pod istim krovom i inicira “rijetko obiteljsko okupljanje“. Očekivali biste da će tajfun bjesnjeti i u glavama likova dok vani nevrijeme hara, ali ne. Oluja je pročišćujuće naravi za familiju i film, pitom, smiren i pun nade u Koreedinu stilu. Likovi se i u oluji odvažuju na potragu za srećkama. Srećom.

Koreedini glumci

Hiroshi Abe i Yoko Maki su već glumili kod Koreede. On je igrao u “Still Walking“, ona u “Like Father, Like Son“. U potonjem smo filmu vidjeli i japanskog glumca neobičnog imena Lily Franky, ovdje u ulozi Ryotova šefa.

Naslovnica Cinemark